Slušaj, radi i moli: Je li ovome stravičnom zločinu kumovao vjerski fanatizam?

Fotografija: YouTube screenshot

Vjerski fanatizam, neliječeni mentalni problemi, socijalna izolacija, jedna trash tv emisija i prstohvat bluegrassa elementi su možda najbizarnijeg zločina u američkoj povijesti. Dvostruki ubojica i neuspješni samoubojica bio je Jacob Stockdale, mladić koji je odgajan u uvjerenju da će mu “opačine” poput šutiranja nogometne lopte ili pikulanja priskrbiti jednosmjernu kartu za deveti krug pakla. Je li šokantni zločin počinio unatoč moralnim zasadama koje su mu otkad zna za sebe naturane ili upravo zbog njih? Odgovor na ovo pitanje možda nikada nećemo dobiti.

Javnost je za Stockdaleove, obitelj iz malena ruralnog mjesta Beach City u Ohiju, prvi put čula 2008. godine, kad su postali neočekivani sudionici emisije “Mijenjam ženu”. Ovaj popularni reality show, emitiran na postaji ABC tijekom šest sezona, počivao je na jednostavnoj premisi: pred kamere se dovedu dvije obitelji, što različitije to bolje, a potom majka iz jedne na dva tjedna prelazi u drugu. Epizoda u kojoj su se zamjenile dame iz obitelji Stockdale i Tonkovic bila je jedna od najgledanijih.

Kontrast između obitelji nije, naime, mogao biti veći: Tonkovici su bili opuštena, liberalna, boemska ekipa iz Illinoisa, ljubitelji prirode, umjetnosti i životinja. Otac i majka prakticirali su laissez faire odgojni model: potomcima su dopuštali da više-manje rade što požele, sve dok to nikoga ne ugrožava, pa su im čak dali zeleno svjetlo da u kuću usele svoje nevjenčane seksualne partnere. Stockdaleovi, do grla zakopčani konzervativci, djecu su pak odgajali kao dobre katolike koji ne smiju preipitivati naredbe s više instancije, bilo roditeljske bilo božanske. Takvim autoritarnim pristupom, sinove Jacoba, Jamesa, Calvina i Charlesa pretvorili su u poslušne robote, u potpunosti zatirući element koji bi za kršćane trebao biti itekako važan: slobodnu volju.

Dječaci su molili prije svakog obroka, pomagali u kućanskim poslovima i jeli “delicije” poput cikle na kiselo u strogo određeno vrijeme (imali su točno četiri minute da sjednu za stol, u protivnom bi plaćali novčanu kaznu!), a budući da su školovani od kuće, društvena interakcija svodila im se na odlaske u lokalnu crkvu i pjevanje nabožnih pjesama u bluegrass bendu, sastavljenom od članova njihove obitelji. Prijatelja nisu smjeli imati, a o curama da ni ne govorimo: gospodin i gospođa Stockdale nisu htjeli riskirati da ih strahote poput izvanbračnog seksa odvedu na straputicu propasti. Ni bavljenje sportom nije im bilo dopušteno, jer tko zna kakvim glupostima bi im mogli puniti glave hormonima kontrolirani suigrači u svlačionicama. Pogađate, ni televiziju nisu smjeli gledati. Radio su, istinabog, smjeli slušati, dakako, vjerske emisije, no samo ako su u znoju licu svoga odradili “šihtu” na obiteljskoj farmi. Ukratko, bio je to život lišen zabave i radosti, kontroliran u svakom aspektu. Svi sinovi u obitelji, tada tinejdžeri, bili su umiveni, na razdjeljak počešljani, pristojni, uredni i nasmijani, no iza njihovih osmijeha krila se praznina. Slično su pričali i kretali se, identično razmišljali: za razvoj individualnosti nikada nisu dobili priliku.

Kad su supruge zamijenjene, producenti su zadovoljno trljali ruke: gledatelji su se ludo zabavili prateći jalove pokušaje Katryn Stockdale da na pravi put izvede Vica i Meghan, malodobne ovčice zabludjele u raljama slobode i hedonizma, te inzistiranje Laurie Tonkovic na tome da se bojažljivi Jacob, James, Calvin i Charles barem malo zabave. Osobito upečatljiva bila je scena u kojoj potonja pruža joystick šesnaestogodišnjem Jacobu Stockdaleu i potiče ga da odigra video-igricu. O dubini mladićeve indoktrinacije svjedočile su suze u njegovim modrim očima. Umjesto da, kao što je njegova zamjenska mama očekivala, barem na trenutak uživa u “zabranjenom voću”, ovaj se počeo tresti kao prut i vikati kako ne smije to učiniti. “To je grijeh… Ne želim završiti u paklu!”, jecao je momčić, odgurujući dijaboličnu napravu dalje od sebe. Devet godina kasnije, isti taj mladić počinit će zlodjelo koje osuđuje svaki čovjek obdaren savješću, radilo se o vjerniku ili ateistu.


Dana 15. lipnja 2017. godine, u policijskoj postaji u Beach Cityju zazvonio je telefon. Pozivatelj je nešto nerazgovjetno promrmljao, a potom poklopio slušalicu. Policajci su se, ne budi lijeni, uputili na adresu s koje je poziv upućen, kako bi provjerili je li sve u redu. Da je njihova odluka bila ispravna, doznali su kad su pokucali na vrata obitelji Stockdale: u tom trenutku, iz kuće se prolomio zvuk metka ispaljenog iz vatrenog oružja. Nahrupivši u kuću, predstavnici snaga zakona otkrili su stravičan prizor: u hodniku, obliveno krvlju, ležalo je truplo 54-godišnje Kathryn Stockdale. Malo dalje, na stepenicama, 21-godišnji James Stockdale zauvijek je zaustavljen hicem u potiljak. U njegovoj blizini, opružio se 25-godišnji Jacob Stockdale, teško ozlijeđen no još uvijek živ. Potonji, koji je vrlo plitko disao, u rukama je još uvijek stezao sačmaricu. Policajcima je bilo jasno što se dogodilo: Jacob je očito ubio majku i brata, a potom pokušao presuditi samom sebi. Ono što, međutim, nisu mogli niti naslutiti bio je odgovor na jednostavno pitanje: “Zašto?”.

Ubojici nisu mogli postaviti to pitanje. Jacob Stockdale u bolnicu je dopremljen u kritičnom stanju, s prostrijelnom ranom glave. Punih mjesec dana, lebdio je između života i smrti, a kad je postalo jasno da će se izvući, čekala ga je dugotrajna fizikalna terapija. Članovi njegove obitelji, oni preživjeli, dali su kratku izjavu za medije, izrazivši duboku bol zbog onog što se dogodilo ali i namjeru da pruže podršku Jacobu, “unatoč svemu”. O motivima njegovog čina nisu progovorili ni riječ, a medijski napisi o tome da je mladić bolovao od neliječene duševne bolesti nisu bili potkrijepljeni vjerodostojnim izvorima. Upravo na tu kartu odlučila je igrati Jacobova obrana.

Na samom početku suđenja, valjalo je utvrditi je li počinitelj bio priseban u trenutku izvršenja zločina. Nažalost, stručnjaci nisu bili složni po tpm pitanju: jedan psihijatar proglasio ga je neubrojivim; drugi je bio uvjeren kako je znao što čini. Mladićev odvjetnik zazražio je i treće psihijatrijsko vještačenje, no sudac je to, zbog troškova koje bi morali platiti porezni obaveznici, odbio. Udlijedila je prva u nizu odgoda, a za to vrijeme je Jacob Stockdale poslan na rehabilitaciju u uglednu ustanovu za mentalno zdravlje.

Za boravka u toj instituciji, odbio je pričati o svome zločinu, ali je zato više puta pokušao pobjeći na slobodu. Kako o svjetovnim stvarima nije imao pojma, učinio je to na traljav način: jednom se, primjerice, skrio u knjižnici, uvjeren da ga ondje nitko neće potražiti, a drugi put se ošišao slično kao svoj rođak, uvjeren da će s njime moći zamjeniti mjesto i umaknuti dok nadležni ne shvate “koliko je sati”.

Novi datum suđenja koincidirao je s vrhuncem korona krize, pa je došlo do odgode. Uslijedilo je još nekoliko pomicanja datuma, zbog pravnih komplikacija. Napokon, u svibnju 2021. godine, sjeo je u opuženičku klupu, nakon što je ustanovljeno da je mentalno ubrojiv. Na pitanja suca odbio je odgovarati, a činilo se da ga tehnološki uređaji u dvorani plaše. Razmotrivši dokaze, sudac mu je “odrapio” doživotnu robiju, s mogućnošću pomilovanja nakon trideset godina.

Zamjenska majka Laurie Tonkovic pretpostavlja da je motiv ubojstva imao neke veze s odgojem koji je mladić dobio. “Njegov život sastojao se od pravila koja se nisu smjela propitkivati. Nije imao slobodu odlučivanja niti shvaćao što ona znači. On je dobar dečko, no uvjerena sam da je, u takvoj konstlaciji i nakon toliko godina, jednostavno ‘puknuo’. Žao mi je što je tako završio. Zaslužio je bolje”.

Piše: Lucija Kapural

Komentari