Precjenjivanje vlastite vrijednosti i važnosti, intenzivna potreba za pažnjom i obožavanjem te povećana osjetljivost na kritiku glavne su odlike narcisoidnih osoba. Ovakvo psihičko ustrojstvo grčki su mislioci nazivali hybris, a taj pojam se, u širem značenju, koristio za osobinu pojedinaca koji, u svome oholom samoljublju, djeluju kao da se uređena pravila kozmosa na njih ne odnose. Kroz povijest, razumijevanje ovog poremećaja mijenjalo se i nadopunjavalo.
Pojam narcisoidnost skovan je 1889. godine – neovisno jedan o drugome, upotrijebili su ga psiholozi Paul Näcke i Havelock Ellis, u smislu autoerotske fiksacije. U značenju u kojem ga danas najčešće koristimo prvi ga je primijenio austrijski psihoanalitičar Otto Rank, jedan od najbližih suradnika Sigmunda Freuda. Kad smo već kod “oca psihoanalize”, valja napomenuti da je Freud 1914. o ovome pisao u eseju “O narcisoidnosti”, postavivši jasnu granicu između primarne narcisoidnosti, koja je prirodan razvojni stadij i završava pojavom interesa i naklonosti za druge osobe, te sekundarne narcisoidnosti, neuroze koju karakterizira samoobuzetost i izostanak zanimanja za dobrobit drugih, a posljedica je traumatskih doživljaja. Ernest Jones opisao ju je pak kao “kompleks Boga”, osjećaj da smo svemoćni, samodostatni i jedinstveni te da, kao takvi, nikome ne polažemo račune. Robert Waelder u njoj je gledao karakteristiku ljudske osobnosti, čija bitna značajka jest odsutstvo empatije. Njegova definicija bliska je današnjem poimanju narcisističkog poremećaja ličnosti odnosno maligne narcisoidnosti.
Sam naziv poremećaja vuče korijene iz grčke mitologije. Da nije samo ženama teško kad postanu objektima neželjene žudnje pripadnika suprotnog spola, pokazuje tragična priča Narcisa. Momak je imao sve: nesvakidašnju ljepotu, živahnu inteligenciju te, kao sin riječnog boga Kefisa i nimfe Liriope, bogatstvo. Bio je, međutim, introvert po prirodi. Umjesto na bučnim gozbama, u društvu atraktivnih smrtnica, vrijeme je provodio u samotnim lutanjima po šumama. Zanosne nimfe rasrdile su se kad je ovaj ljubazno ali odlučno odbio njihovo udvaranje: pogonjene ženskom taštinom, stale su smišljati osvetu. Prilika za to pružila im se nakon što je jedna od njih, Eho, umrla od tuge kad joj je Narcis uručio “košaricu”: od nje je ostao samo glas, koji i danas nazivamo eho.
Prezrene božice zatražile su audijenciju kod boginje ljubavi Afrodite, te su joj iznijele niz lažnih pritužbi na račun nedužnog Narcisa, opisujući ga kao umišljen čudovište koje iz čiste zlobe prezire njene darove. Afrodita ga je kaznila na istodobno okrutan i simboličan način – nagnala ga je da se zaljubi u samog sebe, preciznije, u vlastiti odraz koji je ugledao na mirnoj površini šumskog studenca. Osjetivši ranije nepoznatu žudnju, naginjao se prema studencu, diveći se vlastitoj ljepoti, dok nije upao u njega i utopio se.
Doznavši za njegovu smrt, nimfe su osjetile grižnju savjesti te su odlučile izvaditi njegovo tijelo iz zdenca i dostojno ga pokopati. No, nisu ga našle: pretvorilo se u prekrasni žuti cvijet koji, u čast nesretna mladića, danas nazivamo narcisom.
Piše: Lucija Kapural
