Sličniji smo psima neogli što mislimo ili su oni sličniji nama, kako vam draže…

Najstariji dokazi o životu pradavnih ljudi i pasa pronađeni su na području Gruzije. Volite li pse i želite li nešto saznati o prvim odnosima između pradavnih pasa i ljudi, pogledajte članak koji smo za vas danas pripremili.

Dmanisi u Gruziji, san svakog paleontologa

Tim znanstvenika  iz Italije, Španjolske i Gruzije pronašao je brojne ostatke na području uokolo sela Dmanisi u današnjoj južnoj Gruziji. Ovo je područje  bogato fosilnim nalazima zbog čega predstavlja san svakog paleontologa. Rezultati ovog istraživanja objavljeni su u časopisu Scientific Reports, prije otprilike mjesec dana. Nalaz je iznimno zanimljiv jer su u blizini ostataka ranih ljudskih predaka, Homo erectusa, očito bili i psi, za koje se pretpostavlja da su pripadali vrsti malo komplicirana naziva Canis (Xenocyon) lycaonoides, kojega ćemo ovdje nazivati euroazijskim lovačkim psom.

Homo erectus i euroazijski lovački pas


U pitanju je vrsta lovačkih pasa koja se razvila još prije milijun godina na području Azije, a zatim je migrirala u Europu i Afriku. Proučavanje nađenih ostataka pokazuje da je riječ o velikim psima koji su živjeli u čoporima, pri čemu nalazi upućuju da su si članovi čopora međusobno pomagali. Ista je stvar utvrđena i kod nalaza ostataka Homo erectusa. Za one koji nisu upoznati s Homo erectusom, navest ćemo da se on pojavljuje prije otprilike 1,9 milijuna godina prije sadašnjosti na područje Afrike odakle se širi, između ostalog i do Gruzije. Da ukratko rezimiramo, na ovom području nađeni su i najstariji ostaci ljudskih predaka ikada zabilježeni na europskom tlu, kao i najstariji ostaci euraozijskog lovačkog psa. Nađeni ostaci se datiraju prije 1,8 milijuna godina, što ukazuje da su pojedine skupine pripadnika Homo erectusa brzo počele napuštati afrički teritorij. Ostaci euroazijskog lovačkog psa pokazuju da su bili dosta veliki, težili otprilike do 30 kg. Jedan od pasa kojem je nedostajao očnjak i koji je imao deformiranu čeljust jasno pokazuju da nije mogao samostalno loviti, pri čemu je ozljeda nastupila nekoliko godina prije smrti, što znači da se netko za njega brinuo. Analiza udova ovog psa sugerira da su imali duže udove od modernih lovačkih pasa.

Pragmatično iskorištena blizina

Blizina ovih ostataka lovačkih pasa ukazuju na neku vrstu kontakata, što nikako ne znači da su psi i ljudi živjeli zajedno već da su psi pratili ljude, kako bi na lak način došli do hrane. Upravo u toj, uvjetno rečenoj, povezanosti možemo možda uočiti začetke zbližavanja koji će dovesti do pripitomljavanja pasa oko 40 000 godina prije sadašnjosti. Nalazi sugeriraju da su se ove dvije vrste srele dok su psi migrirali prema Bliskom Istoku i Africi, a ljudski su preci pak krenuli na sjever u Europu i Aziju.

Zajedničke osobine

Ovi nalazi ukazuju na neke zajedničke osobine pradavnih ljudi i pasa. Obje su vrste bile očito društvene i pokazivale su znakove požrtvovnost. Među ostacima Homo erectusa nađena je lubanja osobe koja je imala samo jedan zub, što znači da se nije mogla samostalno prehranjivati, odnosno morala je jesti meku hranu ili pak hranu koju joj je netko sažvakao. Ostaci psa s invaliditetom, čiji nedostatak gornjeg očnjaka, kao i njegova problematična čeljust pokazuju da nije bio od koristi u lovu no da su se članovi njegova čopora svjedno brinuli za njega. Ovi su psi imali izrazito velike zube, što znači da su bili hiper-mesožderi, odnosno da je udio mesa u njihovoj prehrani iznosio barem 70 posto. Nađeni ostaci idu u prilog postupnog pragmatičnog zbližavanja pasa i ljudi.

U blizini nađeni nalazi drugih sisavaca

Ova je vrsta pasa izumrla milijun godina kasnije. Neki istraživači smatraju da bi tamošnji ostaci mogli biti povezani s današnjim modernim afričkim divljim psima čiji stručni naziv glasi Lycaon pictus. Ostaci ove vrste psa nađeni su na području Sibira, Španjolske, pa čak i Južne Afrike, ali su mlađi od ovih nađenih u Gruziji. U blizini Dmanisija nađeni su brojni ostaci više različitih vrsta sisavaca, uključujući hijene, medvjede, geparde, mačke i drugo. To pokazuje da je ovo područje bilo bogato, ali ujedno i opasno lovište za jedne i druge.

Malo proguglajte modernog afričkog divljeg psa da vidite da li bi se željeli susresti uči u oči s njim, onako nasamo.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari