Skupljač leševa: Ubijao je iz doista bizarnog razloga – kako ga seksualni partneri ne bi mogli ostaviti!

Dennisa Nilsena (1945. – 2018.) opisivali su kao mirnog, povučenog, pristojnog i dobroćudnog osamljenika. Pa ipak, ovaj blagi državni službenik je, u razdoblju od prosinca 1978. do siječnja 1983. godine, života lišio najmanje dvanaestoricu mladića, na način koji doista ledi krv u žilama. Motiv za gnjusne zločine, barem onaj primarni, nije bilo seksualno zadovoljstvo… Kao ni materijalna korist ili sadizam. Nilsen je ubijao iz posve drugačijeg razloga: nije želio biti ostavljen! U njegovu poremećenom umu, formirao se zaključak kako je samo mrtav čovjek onaj je za kojega možeš znati da će zauvijek biti s tobom.

Kod većine serijskih ubojica, naznake njihova budućeg “zanimanja” zamjetne su još u ranom djetinjstvu. Takvih naznaka kod Nilsena nije bilo: nije mučio životinje, nije podmetao požare, nije patio ni od kakvih seksualnih devijacija. Naprotiv, bio je izuzetno poslušno dijete, uz to odlikaš. Kad je njegova majka iz kuće izbacila supruga, pijanca i suknjolovca, očinsku figuru u dječakovu životu preuzima njegov djed Andrew. Starac je obožavanog unuka vodio na utakmice, ispravljao mu zadaće i obasipao ga poklonima. Kad je Andrew iznenada umro, mališan je doživio šok od kojeg se nikad nije oporavio. Majka ga je, prilično nerazborito, odvela da vidi djeda, ne objasnivši mu da je ovaj mrtav. Neočekivani prizor trupla, kao i preplavljujući osjećaj osamljenosti, po nekim su psiholozima bili okidači koji će Nilsena pretvoriti u ubojicu.

Majka se nakon nekog vremena preudala i rodila još četvero djece. Imala je sve manje vremena za najstarijeg sina, koji je počeo tonuti u ponor osamljenosti. Kao tinejdžer, shvatio je da ga privlače muškarci ali im, onako sramežljiv, nije imao hrabrosti pristupiti. Nakon mature, zaposlio se kao službenik u SoHou, londonskoj četvrti koja je u to vrijeme bila središte gay scene. Nilsen postaje dijelom tog svijeta, obilazeći barove i povremeno pokupivši kojeg mladića. To, međutim, nije moglo ublažiti njegovu osamljenost: nakon što bi ga “prijatelji”, mahom homoseksualne prostitutke i beskućnici, pred jutro napustili, osjećao se još praznijim.

Jedne hladne prosinačke večeri, u noćnom klubu je pokupio mladog Irca kojem nije znao ni ime. Nakon što su se napili, završili su u krevetu i zaspali. Nilsen se probudio oko tri ujutro. Sjeo je na rub kreveta, zapalio cigaretu te dugo promatrao mladićevo usnulo lice. Spoznaja da će ovaj iščeznuti s prvim zrakama jutarnjeg sunca toliko ga je potresla da je otrčao u kupaonicu i povratio. Kad se vratio u sobu, dohvatio je kravatu i stegnuo je oko ljubavnikova vrata. Ovaj se snažno otimao, da bi mu potom udovi nemoćno klonuli. Preneražen onim što je učinio, Nilsen je odjurio u kupaonicu i gurnuo glavu pod slavinu, kao da će voda isprati njegovo zlodjelo. Prenuo ga je tup udarac. Otrčao je u sobu te shvatio da je žrtva još na životu. Nesretnog čovjeka zgrabio je za kosu, odvukao ga u kupaonicu, a potom utopio u kanti vode! Nježno ljubeći sve hladnije lice ubijenog, Nilsen ga je okupao i položio u krevet. Ovaj put, usnuo je bez snomorica, miran poput djeteta.


Nakon nekoliko dana, truplo je počelo zaudarati. Ubojica ga je skrio ispod podnih dasaka, gdje je ostalo punih osam mjeseci. Nakon toga je iznio ostatke u dvorište iza kuće i zapalio ih. Sljedeći “odabranik”, kineski student Andrew Ho, pokazao se kao tvrd orah. Kad je ovaj nakon seksa htio poći kući, Nilsen ga je zgrabio za vrat. Ho, koji se svojedobno bavio hrvanjem, uspio se istrgnuti iz njegova zagrljaja i pobjeći. Napad je prijavio policiji ali nadležni nisu htjeli trošiti vrijeme na ono što su smatrali pukom svađom homoseksualnih ljubavnika. Njihov nemar života će koštati još najmanje jedanaestoricu muškaraca.

Sljedeću žrtvu, mladoga kanadskog turista Kennetha Ockendona, Nilsen je upoznao nekoliko dana iza Božića. Nakon što su završili u krevetu, domaćin je predložio gostu da zajedno dočekaju Novu Godinu. “Žao mi je, ali moram se vratiti kući. Sutra putujem!”, odgovorio je Ockendon. Nilsenovim licem razvukao se osmijeh. Znao je da je jedino mjesto na koje će njegov posjetitelj otputovati grobnica ispod podnih dasaka. Zadavio ga je električnim kabelom, a potom razrezao njegovo tijelo nožem. Dok je trup gurnuo u već spomenuto skrovište, dio unutarnjih organa bacio je u zahodsku školjku.

Kako je Nilsenova žeđ za krvlju jačala, razdoblja između ubojstava postajala su sve kraća. Budući da u grobnici ispod podnih dasaka više nije bilo mjesta, raskomadane žrtve sve češće je bacao u zahod. Ta ga je navika na koncu koštala slobode. Kad se posljednje žrtve, 20-godišnjeg Stephena Sinclaira, pokušao otarasiti na taj način, začepio mu se odvod. Od dolaska vodoinstalatera do obavještavanja policije o “neobičnim ostacima u odvodu” prošlo je manje od sat vremena. Čim je uhićen, Nilsenu se razvezao jezik – kao da je jedva čekao progovoriti o zločinima koju su mu pritiskali dušu. Ubojica je osuđen na doživotnu robiju. Umro je od plućne embolije, u sedamdeset drugoj godini života.

Piše: Lucija Kapural

Komentari