“Sine, biraj nešto korisnije”: Kemičar koji je otkrio ugljikov dioksid htio je studirati filozofiju, ali mu otac to nije dopustio!

Ugljikov dioksid, možda ćete se prisjetiti iz škole, kemijski je spoj u kojem su dva atoma kisika vezana dvostrukom vezom na jedan atom ugljika. Pri standardnim uvjetima, riječ je o plinu bez boje i mirisa, težem od zraka. Dobro je topljiv u vodi, s kojom stvara nestabilnu ugljičnu kiselinu. Jedan je od stakleničkih plinova, nužnih za regulaciju temperature na Zemlji. Njegov prirodni spremnik su oceani, u kojima ga je otopljeno pedeset posto više nego što ga ima u atmosferi. Od životne je važnosti za sva živa bića na planeti: tijekom stanične respiracije, proizvode ga životinje, biljke i mikroorganizmi a, tijekom fotosinteze, troše ga biljke. Upotrebljava se u proizvodnji gaziranih napitaka, kao pogonski plin, sredstvo za gašenje požara te medij u rashladnim sustavima, a u čvrstoj fazi, kao suhi led, nezamjenjiv je za scenske efekte. Ukratko, riječ je o iznimno važnom spoju. Za njegovo slučajno otkriće zaslužan je škotski kemičar i fizičar Joseph Black (1728. – 1799.), jedan od najvećih znanstvenih umova osamnaestog stoljeća.

Svega toga ne bi bilo da je Black slijedio srce te upisao ono što ga je uistinu zanimalo – filozofiju. Otac, imućni trgovac vinom, podivljao je od bijesa kad mu je sin sramežljivo priopćio želju o izboru studija. “Ne dolazi u obzir!”, dreknuo je John Black. “Biraj nešto korisnije ili nećeš uopće studirati!”. Onako u sebi u bradu, promrmljao je da mu je idaelima zadojeni momak najveće razočaranje od sve djece. Te riječi imale su težinu znamo li da je trgovac imao – trinaeatero potomaka!

Nemajući druge, Joseph upisuje studij medicine na Sveučilištu u Glasgowu. Premda ga prirodne znanosti ranije nisu osobito zanimale, otkrio je da za njih, napose kemiju, ima dara – bio je među najuspješnijim studentima u generaciji. Nakon diplome, odlučio je posvetiti život medicinskim istraživanjima. Nakon niza uspješnih opita, pokušavao je doznati može li se tvar znana kao bijeli magnezij koristiti u liječenju bubrežnog kamenca. Nije mogla. No, ono gubitak za medicinu pokazat će se jack-potom za kemiju.

Black, koji je za razliku od većine onodobnih kemičara vrlo pedantno vagao sastojke prilikom pokusa, otkrio je da bijeli magnezij – magnezijev oksid – gubi na masi kad se grije. Logično, zaključio je da nešto pobjegne u zrak, a to nešto nazvao je “učvršćenim zrakom”. Kako bi ispitao tajanstvenu supstanciju, stavio je staklenu posudu iznad zagrijavana bijelog magnezija i skupio ga u nju. Shvatio je da, ako u posudu stavi svijeću, ista utrne. Nije shvatio da je upravo otkrio – ugljikov dioksid!


Zahvaljujući Blackovu revolucionarnom otkriću, njegovi kolege shvatili su važnost preciznog vaganja i mjerenja, što je pak dovelo do niza novih otkrića. Nadalje, Black se godinama bavio proučavanjem topline – uveo je fizikalne veličine toplinski kapacitet i latentnu toplinu – a njegov asistent James Watt (1736. – 1819.) će kasnije, gradeći na njegovim spoznajama o većoj energiji vodene pare u odnosu na energiju jednake mase tekuće vode pri istoj temperaturi, konstruirati prvi uporabljivi parni stroj.

Piše: Lucija Kapural

Komentari