Sfinga bez zagonetke: Kako je Warhol samog sebe pretvorio u brend

Andy Warhol (1928. – 1987.) možda nije bio revolucionar ali se, zahvaljujući sposobnosti da opipa bilo vremena, nametnuo kao jedan od najutjecajnijih umjetnika dvadesetog stoljeća. Samog sebe je uspio učiniti nekom vrstom brenda a, za razliku od purista, nije se ustručavao baviti trivijalnostima. Oni koji su ga optuživali za površnost, propustili su uočiti subverzivan karakter njegove strategije, koja je podizala veo sa skrivenih mehanizama suvremena potrošačkog društva obilja. Tko je doista bio, znao je valjda samo on. Svaki trag pravog Warhola izgubljen je u džungli anegdota i tračeva koji su se pleli oko njegove osobe. Najbolji izvor izmišljenih priča o Andyju Warholu bio je upravo – Andy Warhol. Za to je imao prozaičan razlog: zvijezdom možete postati jedino ako svi o vama govore… A o njemu govore duže od tri desetljeća nakon što je umro – onih “petnaest minuta slave” nikako da presuši! Evo nekoliko zanimljivosti o ocu pop-arta:

1. Pravim imenom Andrew Warhola, rođen je 1928. u Forrest Cityju, radničkom predgrađu Pittsburgha. Roditelji, rudar Ondrej i kućanica Julia, bili su emigranti iz sela Mikova (današnja Češka). Kao pripadnici rusinske manjine, svakodnevno su išli u pravoslavnu crkvu. Odlasci na misu činili su sav Andyjev društveni život: zbog krhkog zdravlja, često je izostajao iz škole, pa nije uspio steći prijatelje. Sve to odrazilo se na njegovu psihu – kao dječak, triput je doživio slom živaca! Uz to, patio je od rijetke bolesti poznate pod imenom “ples Svetog Vida”, koja se manifestira nekontroliranim pokretima i depigmentacijom kože. Podsvjesno je postao toliko opterećen bolestima da je razvio intenzivan oblik hipohondrije. Novi udarac stigao je nekoliko dana prije dječakova trinaestog rođendana: otac mu umire od trovanja onečišćenom vodom, ostavivši obitelj na rubu krajnje bijede.

2. Stekavši diplomu uz industrijskog dizajna, seli u New York. Početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, ugled je stekao maštovitim i, za ono vrijeme, netipičnim reklamnim crtežima. Htio je, međutim, više – da ga cijene kao umjetnika. Odlučnu ulogu u tom razvoju odigrat će njegova subverzivna tehnika: nakon što bi otisnuo tintani premaz, ponovio bi isti crtež i tako devaluirao pojam “originala”, jedno od najsvetijih načela umjetnosti. U kratkom roku imao je dovoljno radova da postavi prvu samostalnu izložbu: publika je s čuđenjem gledala radove kao što su “100 konzervi juhe,” “100 boca Coca-Cole” te “100 dolarskih novčanica”. Opsjednut zvijezdama, ubrzo počinje raditi na seriji portreta ikona tog vremena, od Jackie Kennedy i Elvisa Presleya do komunističkog diktatora Mao Zedonga (potonjeg, ironično, otiskuje na svili). Najčešće bi njihove fotografije projektorom prenio na platno, a potom ih bojio drečavim bojama. Daljnji korak u odmicanju od autentičnosti umjetničkog djela bila je podjela posla karakteristična za industrijsku proizvodnju. Kako su narudžbe rasle, zapošljavao je sve više suradnika: grafički rad, poluotisak, zapravo je bio manufakturni proizvod. “Papa popa”, kako su mu tepali, stekao je milijune obožavatelja ali i žestoke kritičare. Zamjerali su mu da je “podlegao zamkama konzumerizma”, a jedan karikaturist prikazao ga je kako se utapa u svojoj slavnoj limenci juhe “Campbell’s”!

3. Nakon afirmacije u slikarstvu, osnovao je “Tvornicu”, studio u kojem je okupljao kontroverzne umjetnike. Tamošnju stalnu postavu činile su Warholove muze: Donyale Luna, visoka crnkinja koju su zbog njene ljubavi prema kokainu zvali Snjeguljicom, Ultra Violet, konceptualna umjetnica koja je bojila kosu u šokantno ljubičastu te Edie Sedgwick, bogata nasljednica koja se kretala u boemskim krugovima i slovila za onodobnu ikonu stila. Okružen svojom svitom, Warhol se često pojavljivao u noćnom klubu “Studio 54”, leglu droge i seksa. Uvijek se trudio da bude primijećen: družio se sa zvijezdama poput Davida Bowieja, Micka Jaggera ili Grace Jones, nosio plavu periku, namjerno pričao iritantno piskutavim glasićem, teatralno zabacivao glavu kad bi se smijao… Podgrijavao je tračeve o svojoj seksualnosti, družeći se s transvestitima i predstavljajući se kao “gospođica Warhol”. Takva nadmenost mnogima je išla na živce. Truman Capote smatrao ga je pozerom – posprdno ga je nazivao “Sfingom bez zagonetke”. Gore Vidal očešao se pak o njegov intelekt: “On je jedini genij s kvocijentom inteligencije šezdeset!”.

4. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, “pod svoje” uzima grupu “The Velvet Underground”, koja postaje okosnica njegova multimedijskog performansa “Exploding Plastic Inevitable”. Premda to formalno nije bio, ponašao se kao menedžer benda, pa su dečki na njegov zahtjev počeli nastupati s njemačkom pjevačicom Nico, a dizajnirao im je i omot za prvi album (slavni cover s bananom koja se mogla guliti). Frontmen grupe Lou Reed smatrao je da Warholova umjetnička fama stoji na putu komercijalnom proboju grupe, pa ga otpušta. Warhol mu do kraja života neće oprostiti za tu izdaju.

5. Poput Warholovih slika, njegovi filmovi bili su potpuni odmak od dotadašnjih standarda. U eksperimentalnom uratku “Spavanje” publika je punih osam sati, koliko traje film, mogla gledati kako glumac John Giorno – spava. “Empire” je bio podjednako dug i “zanimljiv”: prikazivao je zgradu Empire State Building u razmaku od podneva do sumraka. Isti predložak korišten je u filmu “Jelo”, u kojem muškarac strpljivo jede gljivu punih 45 minuta. One koje nije utamanio dosadom, odlučio je dokrajčiti šokom: film znakovita naslova “Blow Job” 35-minutni je prikaz ozarena lica mladića koji, više nego očito, uživa u nečijim oralnim uslugama. Jedan od najinovativnijih filmova bio je “Chelsea Girls”: sastojao se od dva različita filma koja su na platno projicirana simultano, a glazba je posredno sugerirala kojem od njih u određenom trenutku treba dati prioritet. Riječ je o prvom underground filmu koji je prikazivan u komercijalnim kinima. Osebujan u svemu, Warhol je na premijeru poslao svoga dvojnika!

6. Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, postao je otvoreniji po pitanju seksualne sklonosti: dok se ranije predstavljao kao “glamurozna tetka”, sad je priznao da je zapravo aseksualan. “Po mome mišljenju, seks je mnogo uzbudljiviji na stranicama knjiga nego na plahtama bilo kojeg kreveta”, ustvrdio je, dodajući da je još djevac. U to vrijeme bio je opsjednut snimanjem svakog razgovora koji je vodio pa je, kamo god išao, sa sobom nosio džepni magnetofon, a znatiželjnicima je odgovarao da mu je to supruga.

7. Zazor od liječnika vjerojatno je bio razlog zbog kojeg nije na vrijeme saznao da ima tešku srčanu manu. Neposredno nakon rutinske operacije prostate, dok se u bolnici oporavljao od zahvata, dobio je srčani udar. Liječnici su ga pokušali reanimirati ali bez uspjeha. Dana 22. veljače 1987., srce Andyja Warhola zauvijek je stalo. Pokopan je u crnom odijelu od kašmira, s perikom na glavi i sunčanim naočalama na nosu. Prema njegovoj želji, u brončani lijes sa zlatnim ukrasima položena je crvena ruža, molitvenik i bočica njegova omiljenog parfema.

Piše: Lucija Kapural

Komentari