Šest zlata, jedno ubojstvo: Život Oscara Pistoriusa

O suđenju Oscaru Pistoriusu, južnoafričkom atletičaru optuženom za ubojstvo vlastite djevojke, već smo pisali. Premda je tvrdio da je, na kobno Valentinovo 2013. godine, odabranicu Reevu Steenkamp upucao nesretnim slučajem, zamijenivši je za provalnika, dokazi su ispričali nešto drugačiju priču. Suđenje, prvo u povijesti zemlje koje je dijelom prenošeno na televiziji, počelo je u ožujku 2014. “Nisam kriv”, izjasnio se optuženi, ponavljajući priču da se radilo o tragičnoj zamjeni identiteta. Tužiteljstvo je pak činilo sve da dokaže kako je siroticu ubio s predumišljajem, u napadu patološke ljubomore. Nakon proučavanja više od 4.000 stranica transkripata, sutkinja ga je proglasila krivim za ubojstvo iz nehaja, ustvrdivši kako tužilaštvo nije dokazalo da je djelovao s ubilačkom namjerom ali je pokazao kažnjivi neoprez kad je pucao u zatvorena vrata kupaonice. Osuđen je na pet godina zatvora, a nakon godinu dana poslan je u kućni pritvor. Sudskoj trakavici, međutim, tu nije bio kraj. Nakon priziva tužiteljstva, Vrhovni sud je prvostupanjsku presudu za ubojstvo iz nehaja prekvalificirao u onu za klasično ubojstvo. U ljeto 2015., stigla je konačna presuda – trinaest godina i pet mjeseci. Slučaj je podijelio javnost: dok su jedni smatrali kako je pravda zadovoljena, drugi su kaznu okarakterizirali kao sramotno blagu.

Prije pada u javnu nemilost, Pistorius je bio simbol veličine ljudskog duha. Čovjek kojem su kao bebi amputirane obje potkoljenice promijenio je atletiku kakvu je svijet do tada znao. “Blade Runner”, kako su ga mediji prozvali zbog proteza kojima se koristio, osvojio je šest zlata na Paraolimpijskim igrama, da bi potom ostvario davni san te, unatoč brojnim zaprekama, nastupio na Olimpijadi.

Rođen je 1986. u Sandtonu, bogatu, pretežno bjelačkom predgrađu najvećega južnoafričkog grada Johannesburga. Roditelji, vlasnici metalurških postrojenja za dobivanje cinka, šokirali su se kad su im liječnici saopćili da je njihov naizgled zdrav sinčić rođen bez fibule, kosti koja spaja koljeno sa skočnim zglobom. Pred njima je bila teška odluka: ili staviti mališana u invalidska kolica ili pristati na amputaciju te ga kasnije učiti da hoda pomoću proteza. Nakon niza konzultacija sa stručnjacima, opredijelili su se za potonju opciju. Mjesec dana prije Oscarova prvog rođendana, amputirane su mu obje potkoljenice.

Šest mjeseci nakon operacije, Oscar je napravio prve korake na protezama. Nikad se nije osjećao invalidom, naprotiv: roditelji su ga tretirali kao zdravog dječaka i inzistirali na tome da vodi aktivan život. “Majka mi nikad nije dopuštala da žalim samog sebe. Govorila bi: ‘Tvoj brat i sestra ujutro obuvaju cipele, a ti noge, i to je jedina razlika. Možeš sve što i oni!’. Na proteze sam odmalena gledao kao na nešto drugačiju vrstu obuće”, ispričao je Pistorius, kojeg optimizam nije napuštao ni kad su mu se roditelji, kao šestogodišnjaku, razveli. Oboje su mu i dalje bili podrška, a majka je bila ta koja ga je potaknula na bavljenje sportom.


Kao osnovnoškolac trenirao je nogomet, tenis, kriket, vaterpolo, ragbi, pa čak i hrvanje. Često se utrkivao s vršnjacima, mada je u to vrijeme na cilj stizao posljednji. U jednoj utakmici ragbija, protivnički igrač skočio je na njega kako bi ga zaustavio u prodoru, a u ruci su mu ostale Oscarove proteze. Najveći uzor u to vrijeme mu je bio godinu dana stariji brat. “Carl je bio ovisnik o adrenalinu. Uz njega sam zavolio brdski biciklizam, utrke motocikala, reli vožnju te skijanje izvan uređenih staza”, ispričao je. Proteze na nogama platile su danak dječakove hiperaktivnosti. “Jednom smo se braco i ja spuštali go-kartom niz padinu. Naše vozilo nije imalo kočnica, pa smo se zaustavljali pomoću moje proteze. Drugom prilikom vozio me na svom motoru, a meni se umjetna noga zapalila na cijevi karburatora”, prisjeća se.

Danima nesputane zabave vrlo je brzo došao kraj. Nedugo nakon dječakova petnaestog rođendana, iznenadna tragedija potresla je obitelj: Sheila Pistorius preminula je od alergijske reakcije na lijek protiv hepatitisa, bolesti od koje se, kako su pokazali nalazi obdukcije, nije ni trebala liječiti. Gubitak obožavane majke gotovo ga je uništio. “Izgubio sam volju za životom i danima se vukao po kući poput zombija. Srećom, brat me uspio natjerati da se trgnem i nastavim dalje. Počeo sam ozbiljnije trenirati i to je za mene bio način da se nosim s tugom”, rekao je sportaš.

Nakon što je na ragbijaškoj utakmici teško ozlijedio koljeno, liječnici su mu savjetovali da odabere drugi, manje agresivan sport. Tijekom rehabilitacije, upoznao je trenera atletike Ampieja Louwa, koji je u njemu prepoznao rođenog pobjednika. Na njegov nagovor, 18-godišnjak je počeo trenirati trčanje, da bi nepunih osam mjeseci kasnije na Paraolimpijskim igrama u Ateni osvojio broncu u utrci na 100 metara te zlato na dvostrukoj dionici. Za Pistoriusov trijumf dijelom su zaslužne s proteze od karbonskih vlakana nazvane “Cheetah” (“Gepard”). Od tog trenutka, krenuo je put prema atletskom vrhu. Na “gepard-udovima”, kao od šale je pobjeđivao na paraolimpijskim natjecanjima i obarao svjetske rekorde na 100, 200 i 400 metara. Nije zanemario ni obrazovanje: upisao je studij poslovnog menadžmenta.

Premda mu se čitav svijet divio, Pistorius je htio više. Krajnji cilj? Nastup na Olimpijskim igrama! Da bi ga ostvario, morao je pobijediti moćnog Golijata: Međunarodnu atletsku federaciju. Kad je najavio da se želi kvalificirati za nastup na Olimpijadi u Pekingu, čelnici spomenute organizacije tome su se žestoko usprotivili, tvrdeći da mu proteze daju “nepravednu prednost” pred ostalim trkačima. Kako bi potvrdili svoju tezu, Pistoriusa su podvrgnuli nizu testova. Rezultati nisu išli u korist mladog sprintera: pokazalo se da njegovi udovi troše 25% manje energije na pokretanje nego oni u zdravih sportaša. Pistorius se žalio Arbitražnom sportskom sudu u Lausannei, gdje je dokazao da prvotna istraživanja nisu uzela sve varijable u obzir. Sud je poništio odluku Federacije i mladićev san bio je nadomak ostvarenja. Premda nije prošao u kvalifikacijama, smatrao je to pobjedom za sve sportaše s hendikepom.

Četiri godine kasnije, nakon brojnih oborenih rekorda, san je postao java: ušao je u povijest atletike kao prvi hendikepirani sportaš koji se uspio plasirati na Olimpijadu. Na Igrama u Londonu trčao je na 400 metara i stigao do polufinala pojedinačno, te finala štafete 4×400 metara. “Kad sam prošao kroz cilj, nisam znao bih li se smijao ili plakao… A onda sam na tribinama ugledao svoju 89-godišnju baku, koja je skakutala poput djevojčice, pa sam se ipak opredijelio za smijeh”, ispričao je šampion. Nekoliko mjeseci kasnije, ponovno je oduševio publiku. U Dohi se utrkivao s konjem i – pobijedio!

Piše: Lucija Kapural

Komentari