Tanka je granica između realnosti i filmske imaginacije, a što potvrđuje serija stravičnih ubojstava koja se dogodila u razdoblju između 1971. i 1983. na području Anchoragea na Aljasci. Ubojica je bio Robert Hansen koji je ubio najmanje 17 žena.
Buđenje revolta
Hansen je odrastao u strogoj atmosferi u kojoj je morao od ranih dana raditi u obiteljskoj pekarni. Bio je sramežljiv i mucao je, a u pubertetu je imao teških problema s aknama zbog čega su ga zadirkivali u školi, a tinejdžerice su ga redom odbijale i ismijavale. Sve je to dovelo do revolta prema ženskom rodu u ranim godinama njegova života.
Teške dijagnoze
Hansenu je već u dvadeset i prvoj godini dijagnosticiran težak poremećaj osobnosti, bila je to manična depresija, i to je samo bila jedna od više dijagnoza koje je zaradio tijekom života. Iako se uspio oženiti i postaviti život na noge, nešto mu jednostavno nije davalo mira te je počeo s manjim kriminalnim deliktima poput paleža i sitnih krađa. Nakon prvih optužbi i kraćih zatvorskih ili uvjetnih kazni odselio je s drugom ženom u daleki Anchorage, najveći grad na Aljasci.
Početak osvetničkog pohoda i rast samopouzdanja
Prema njegovom psihološkom profilu smatra se da je u sebi od djetinjstva nosio želju za osvetom, koja je s godinama postajala sve veća. Želio se osvetiti svima onima za koje je smatrao da su mu nanijeli nepravdu. U ranim 70-im godinama prošlog stoljeća razvio je taktiku osvete ženskom rodu. Iako je tada već bio u drugom braku i iz tog braka je imao dvoje djece, to ga nije spriječilo da krene u osvetnički pohod. Na meti su mu bile tinejdžerice, djevojke i zrele žene. No, sve su one imale jednu zajedničku crtu, a to je da su bile s margine društva i za život su najčešće zarađivale kao egzotične plesačice ili prostitutke. Zbog toga se Hansen znao našaliti da prostitutku ne možeš jednostavno silovati. S ovim ubojstvima koja su prolazila dijelom nezapaženo ili barem nisu povezivana s njim, dobio je i dobru dozu samopouzdanja pa je tako uspio prevariti i osiguravajuću kuću. Inscenirao je provalu u svoj dom, a dobivenim novcem je otvorio obiteljsku pekarnu, i kasnije si kupio avion.
Lov na žene
Njegov modus operandi se sastojao od toga da bi žene “kupio” na sumnjivim mjestima zatim bi ih dovozio svojoj kući, naravno u vrijeme dok su žena i djeca bili odsutni na neko duže vrijeme, pa ih je tu silovao i mučio na razne načine. Kada bi ih se zasitio odvozio ih je avionom u divljinu Aljaske gdje bi ih puštao, a potom lovio kao divljač. Ubijao ih je puškom ili nožem, kako mu se prohtjelo. Ta njegova lovačka igra potrajala je sve do sredine lipnja 1983. kada je jedna od žrtava sedamnaestogodišnja egzotična plesačica i prostitutka Cindy Paulson uspjela pobjeći prije nego ju je ukrcao u kokpit svog aviona. Ona je iskoristila trenutak otmičareve nepažnje i s lisicama istrčala na obližnju aveniju. Nakon niza peripetija i razgovora s policijom njezino svjedočenje je proglašeno upitnim jer je radila to što je radila odnosno za njih je bila obična uličarka. No velik broj slično ubijenh žena doveo je do angažiranja FBI-ja.
Serijski ubojica koji je zazirao od javnosti
Detektiv Glenn Flothe se posvetio slučaju i na njegovu inicijativu uz podršku FBI-ja došlo je do pretresa Hansenovog zrakoplova, auta i kuće, a tom su prigodom nađene osobne iskaznice ubijenih i nestalih žena, njihov nakit i neki drugi suveniri koje je ovaj skupljao. No najzanimljiviji je bio nalaz karte na kojoj su bila označena mjesta brojevima, a za koje je pretpostavljeno da su povezani s trofejima odnosno ubojstvima žrtava. U zamjenu za određene ustupke poput nepuštanja informacija u javnost, Hansen je pristao surađivati s policijom te su tako locirana ubijena tijela i vraćena obiteljima. On je priznao krivnju i okrivio ubijene i silovane žene za svoje postupke. Osuđen je na doživotnu zatvorsku kaznu bez mogućnosti pomilovanja. Prema ovom slučaju snimljen je i film nazvan “The Frozen Ground” s Johnom Cusackom, Vanessa Hudgens i Nicolasom Cageom 2013. godine.
Hansen je umro 2014. u sedamdeset i petoj godini života. Za razlika od većine serijskih ubojica koji su uživali u medijskoj pažnji on ju nije želio i zazirao je od nje, pa mu se zasigurno nije svidjela ideja snimanja filma, bazirana na njegovoj životnoj priči.
Piše: Sonja Kirchhoffer
