Kada se počinje prakticirati seppuku? Kako i zašto se izvodi? Je li “rezerviran” samo za muškarce? Odgovor na ovo i neka druga pitanja potražite u tekstu koji slijedi.
Seppuko i harakiri nisu istoznačnice
Riječ harakiri se češće upotrebljava na Zapadu, no Japanci su skloniji koristiti riječ seppuku koja označava sam čin ritualnog samoubojstva korištenjem harakirija koji podrazumijeva način njegova izvođenja. Seppuku je namijenjeno samurajima (japanskom ratničkom sloju) i velikašima, dakle višem društvenom sloju. Prvi poznati seppuku izveden je u 12. stoljeću, a izvršen je zbog vojnog poraza i narušene časti. Obično se izvodio kratkim mačem, kojim se vodoravno rezao trbuh kako bi se rasporila utroba. Postojala je i bolnija verzija, za one malo hrabrije, kada bi se nakon vodoravnog reza načinio i okomiti. Kod potonje verzije počinitelj seppukua je morao čekati dok iskrvari do smrti. Ovo je krvarenje moglo trajati i do petnaest sati. Vjerovalo se da sam čin “ogoljuje dušu” i omogućava duhu počinitelja samoubojstva zagrobni život.
Postojanje asistenta
Najčešće se seppuku izvodio uz asistenciju prijatelja ili sluge, koji je imao zadaću odsjeći glavu počinitelju na njegov znak, a u trenutku kada bol postane neizdrživa. Nije svatko mogao obaviti čin odsijecanja glave, ali ne zbog njegove strašne prirode već zbog toga što je ovaj postupak zahtijevao da počinitelju seppukua glava bude savršeno odrubljena, zbog čega je osoba morala biti izuzetno vješta u rukovanju mačem. Što je značilo savršeno odsječena glava? Pri savršenom odsijecanju glave trebalo je ostaviti mali prednji dio kože vrata netaknutim kako se glava ne bio otkotrljala već bi jednostavno pala prema naprijed.
Obavezno i dobrovoljno samoubojstvo
Postojale su dvije vrste ovog ritualnog samoubojstva: obavezno i dobrovoljno. Obavezno samoubojstvo je ukinuto u drugoj polovici 19. st. dok je svojevoljno uglavnom bila privilegija samuraja. Seppuku se u Japanu prakticirao do kraja Drugog svjetskog rata. Razlozi zašto se on izvodi navedeni su u samurajskom kodeksu ponašanja. Najčešće je to bio kukavičluk u bitci ili neki nečastan čin. Poraženi, ali preživjeli samuraji u nekoj bitci su imali dopuštenje da počine samoubojstvo. Na taj su način mogli vratili izgubljenu čast jer se smatralo da se nisu dovoljno dobro borili kada su ostali živi. Nekada se stječe dojam da je između obaveznog i dopuštenog seppukua bila tanka granica. Osoba koja bi počinila nešto nečasno i nije napravila seppuku nanosila bi tešku sramotu cijeloj svojoj obitelji.
Seppuku kao sudska kazna
U nekim razdobljima poput šogunata Tokugawe, a koje je trajalo od početka 17. st. do druge polovice 19. st. seppuku je korišten kao sudska kazna. Japanci su smatrali da je manja sramota počiniti seppuku nego biti pogubljen, pa su osuđenici na smrt imali mogućnost izbora ubiti se ili biti ubijen. Razlozi za dobrovoljan seppuku su vrlo različiti poput povrijeđene časti, svojevrsnog prosvjeda, boli, gubitka i sličnog.
Žene i seppuku
Poput muškaraca žene su mogle izvršiti seppuku. One bi to činile ukoliko su im muževi stradali u borbi, a kako bi izbjegle porobljavanje i silovanje ili nakon gubitka časti. Tome su bile podučene još u djetinjstvu. Ovaj se ritual naziva jigai. Obično su prije samoubojstva u kojem su si prerezale žile na vratu, vezivale noge svilenom tkaninom kako bi im tijelo zadržalo dostojanstveni položaj unatoč grčenju tijela. Druge su pak izvršavale samoubojstvo poput muškaraca rezanjem trbuha. Osnovna razlika je i kada bi počinile suicid u odnosu na muškarce što su bile same odnosno nisu imale pomoćnika.
Priprema za samoubojstvo
Proces pripreme za samoubojstvo je imao svoj tijek. Osoba bi pojela posljednji obrok, okupala se, pažljivo odjenula i sjela te zapisala svoje posljednje riječi. Nakon toga bi rastvorila kimono uzela kratki bodež i zabila si ga u trbuh. Vrlo brzo bi asistent počinitelja dovršio posao. Ovaj se obred, kada je bio obavezan, izvodio pred publikom.
Različiti mentaliteti
U Zapadnjačkom društvu se samoubojstvo smatra prije činom kukavičluka nego hrabrosti. Japanska kultura ima drugačiji način razmišljanja, barem kada je u pitanju sam seppuku koji podrazumijeva iznimno bolan način umiranja. Razlike u načinu poimanja suicida ukazuju i na razlike u mentalnim sklopovima i načinu življenja.
Piše: Sonja Kirchhoffer
