Seppuku: Ritualno samoubojstvo u kojem i glava treba biti savršeno odrubljena

Kada se počinje prakticirati seppuku? Kako i zašto se izvodi? Je li “rezerviran” samo za muškarce? Odgovor na ovo i neka druga pitanja potražite u tekstu koji slijedi.

Seppuko i harakiri nisu istoznačnice

Riječ harakiri se češće upotrebljava na Zapadu, no Japanci su skloniji koristiti riječ seppuku. Seppuku podrazumijeva ritualno ubojstvo koje je namijenjeno samurajima (japanskom ratničkom sloju) i velikašima, dakle višem društvenom sloju. Prvi poznati seppuku izveden je u 12. stoljeću, a izvršen je zbog vojnog poraza i narušene časti. Ono se obično izvodilo kratkim mačem, kojim se vodoravno rezao trbuh kako bi se rasporila utroba. Postojala je i bolnija verzija, za one malo hrabrije, kada bi se nakon vodoravnog reza načinio i okomiti. Kod potonje bolnije verzije počinitelj seppukua je morao čekati dok iskrvari do smrti. Ovo je krvarenje moglo trajati i do petnaest sati. Vjerovalo se da ovaj čin “ogoljuje dušu” i omogučava duhu počinitelja samoubojstva zagrobni život.

Postojanje asistenta


Najčešće se seppuku izvodio uz asistenciju prijatelja ili sluge, koji je imao zadaću odsjeći glavu počinitelju na njegov znak, u trenutku kada njegova bol postane neizdrživa. Nije svatko mogao obaviti taj čin odsijecanja glave, ne zbog strašne prirode samog čina već zbog toga što je ovaj postupak zahtijevao da počinitelju seppukua glava bude savršeno odrubljena, zbog čega je osoba morala biti izuzetno vješta u rukovanju mačem. Što je značilo savršeno odsječena glava? Pri savršenom odsijecanju glave trebalo je ostaviti mali prednji dio kože vrata netaknutim kako se glava ne bio otkotrljala već bi jednostavno pala prema naprijed.

Obavezno i dobrovoljno samoubojstvo

Postoje dvije vrste ovog ritualnog samoubojstva: obavezno i dobrovoljno. Obavezno samoubojstvo je ukinuto u drugoj polovici 19. st. dok je svojevoljno uglavnom bila privilegija samuraja. Seppuku se u Japanu prakticirao do kraja Drugog svjetskog rata. Razlozi zašto se izvodi seppuku navedeni su u samurajskom kodeksu ponašanja. Najčešće je to bio kukavičluk u bitci ili neki nečastan čin. Tako su primjerice samuraji koji bi bili poraženi u bitci, ali bi je preživjeli imali dopuštenje da počine samoubojstvo. Na taj bi način mogli vratili izgubljenu čast jer se očito smatralo da se nisu dovoljno dobro borili kada su preživjeli. Nekada se stječe dojam da je između obaveznog i dopuštenog seppukua bila vrlo tanka granica. Osoba koja bi počinila nešto nečasno i nije napravila seppuku nanosila bi tešku sramotu cijeloj svojoj obitelji.

Seppuku kao sudska kazna

U nekim razdobljima poput šogunata Tokugawe koje je trajalo od početka 17. st. do druge polovice 19. st. seppuku je korišten kao sudska kazna. Japanci su smatrali da je manja sramota počiniti seppuku negoli biti pogubljen, pa su osuđenici na smrt imali mogućnost izbora. Razlozi za dobrovoljan seppuku su vrlo razločiti poput povrijeđene časti, u znak prosvjeda, boli, gubitka i sličnog.

Žene i seppuku

Poput muškaraca žene su mogle izvršiti seppuku. One bi to činile ukoliko bi im muževi bili ubijeni u borbi ili kako bi izbjegle porobljavanje i silovanje, odnosno zbog gubitka časti. One bi kako bi umrle na što dostojanstveniji način prije seppukua svezale noge svilenom tkaninom barem one koje su počinile samoubojstvo rezanjem žila na vratu. Druge su se mogle ubiti baš poput muškaraca rezanjem trbuha.

Priprema za samoubojstvo

Proces pripreme za samoubojstvo je imao svoj tijek. Osoba bi pojela posljednji obrok, okupala se, pažljivo odjenula i sjela te zapisala svoje posljednje riječi. Nakon toga bi rastvorila kimono uzela kratki bodež i zabila si ga u trbuh. Obično bi nakon sekunde asistent počinitelja ovog čina dovršio posao. Ovaj se obred kada je bio obavezan izvodio pred publikom.

Različiti mentaliteti

U Zapadnjačkom društvu se samoubojstvo smatra prije činom kukavičluka negoli hrabrosti. Japanska kultura ima drugačiji način razmišljanja, barem kada je u pitanju sam seppuku koji podrazumijeva iznimno bolan način umiranja. Ostavimo li po strani razlike u mentalnim sklopovima između različitih kultura, umrijeti je zasigurno teško, ali možda je živjeti, a zapravo ne živjeti puno gora opcija od same smrti.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari