Sedam prirodnih čuda svijeta: Bučni slapovi, leteće rijeke i drevne špilje

Slika: YouTube screenshot

O svjetskim arhitektonskim čudima, veličanstvenim dostignućima u građevinarstvu, već smo pisali, kako o onima iz antičkog svijeta tako i onima novijeg datuma. Počevši od dvadesetog stoljeća, prave se i popisi prirodnih čuda svijeta, na kojima su najčešće Grand Canyon, Nijagarini i Viktorijini slapovi, Veliki koraljni greben u Australiji te, dakako, čudesna polarna svjetlost. Na posljednjem izboru, na toj listi našlo se ovih sedam prirodnih dragulja!

Slapovi Iguazú

Na granici argentinske provincije Misiones i brazilske države Parane, smjestili su se istodobno veličanstveni i zastrašujući slapovi rijeke Iguazú. Premda ih venecuelanski Angelov slap znatno nadvisuje, sa stotinjak manjih i većih slapova, koji tvore kaskade uspjenjene vode, tvore najveći komplekse vodopada na našem planetu.

Cataratas do Iguaçu, kako ih lokalci nazivaju, jedan su od simbola Južne Amerike, a hučanje vode nad kojom, kad sunce grane, plešu duge, prizor je koji oduzima dah. Većina slapova slijeva se u kanjon slikovita imena Garganta do Diabo, što na portugalskom jeziku znači Đavolje grlo. Spomenuta rijeka izvire pak u srcu slikovitoga grada Curitibe, te većim dijelom teče kroz Brazil, no većina slapova smještena je na argentinskoj strani.

Njeno ime dolazi iz tupíja, jezika domorodačkih plemena kojim se u ovom dijelu svijeta govorilo prije portugalske kolonizacije u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću, a može se prevesti kao “velika voda”.


Prema legendi, nastao je kao izraz bijesa boga koji se zaljubio u lijepu djevojku Naipí. Htio se oženiti njome i uzdignuti je na nebesa, no ova mu je nanijela strahovitu uvredu pobjegavši sa svojim dragim – običnim smrtnikom – u kanuu. Prezreni nebesnik je, u svome pravedničkom gnjevu, rascijepio rijeku napola, stvorivši vodopade između gornje i donje pritoke, a zlosretne ljubavnike osudio je na vječno padanje kroz tu vodenu masu. Prvi Europljanin koji je pisao o ovim slapovima bio je Álvar Núñez Cabeza de Vaca, španjolski konkvistador koji ih je otkrio davne 1541. godine.

Amazonska prašuma

Amazoniju nazivaju “plućima svijeta”, što nije nikakva metafora: najveća svjetska prašuma proizvodi čak dvadeset posto kisika na našem planetu. Riječ je o području s najvećom bioraznolikošću, s tisućama biljnih i životinjskih vrsta od kojih većina još nije ni istražena.

Amazonska prašuma usto proizvodi goleme količine vode, ne samo za Brazil, već za čitavu Južnu Ameriku. Takozvane “leteće rijeke” transportiraju vlažnost i u najudaljenije krajeve – riječ je o zračnim masama natopljenim vodenom parom, koje nastaju sabranim isparavanjem iz flore i faune, voda i tla. Ti ogromni kišni oblaci utječu na oborine u Boliviji, Paragvaju, Argentini, Urugvaju, pa i čak na krajnjem jugu Čilea. O kojoj količini je riječ, vrlo plastično ilustrira sljedeći podatak: jedno drvo s promjerom od deset metara dnevno može ispariti u atmosferu više od 300 litara vode, odnosno dvostruko od onoga što jedan stanovnik Brazila dnevno potroši.

Amazonija zauzima trećinu Južne Amerike oko rijeke Amazone, protežući se kroz devet država, odnosno na više od sedam milijuna četvornih kilometara. Ime joj je 1542. godine dao španjolski istraživač Francisco de Orellana, prvi Europljanin koji je zašao u to nepristupačno područje – neprijateljski raspoložene žene iz lokalnih indijanskih plemena podsjetile su na Amazonke, ratnice iz grčke mitologije. Zanimljivo, na Amazoni, najvećoj svjetskoj rijeci, ne postoji niti jedan most!

Stolna planina

Južnoafrička Republika, država na krajnjem jugu “crnog kontinenta”, diči se brojnim nacionalnim parkovima, prekrasnim plažama, moćnim vulkanima, nepreglednim pustinjama, slikovitim slapovima te, dakako, velebnim planinskim lancima.

Ponad Cape Towna, jedne od tri prijestolnice, uzdiže se impresivna Stolna planina (“Table Mountain”). Ime je dobila po tome što se, gledano iz daljine, doima kao da je odrezana, poput ravnog stola. Njen vrh, zaravnjeni plato dužine od oko tri kilometra, s obje strane završava dramatičnim liticama: na istoku se nalazi Devil’s Peak (“Vražji vrh”) a na zapadu Lion’s Head (“Lavlja glava”). Na njemu se često skuplja magla, koju stanovnici nazivaju stolnjakom.

Na planini, s koje se pruža čudesan pogled na čitav poluotok Cape, nalazi se nekoliko pješačkih staza, izvan kojih je zabranjeno izlaziti jer se radi o nacionalnom parku pod zaštitom UNESCO-a.

Biljke koje uspijevaju na ovom području uistinu su jedinstvene: Leucadendron argenteum, poznato i kao srebrno stablo, raste isključivo na granitnoj i glinenoj podlozi, a njegove šume okružuju stolnu planinu poput nijemih stražara. Na samoj planini, u vlažnijim područjima, možete pak naići na čudesno lijepu vrstu orhideje poznate pod latinskim nazivom Disa uniflora. Carstvom flore ipak dominira finbos, endemska vrsta grmlja koja je – otporna na požare!

Na Stolnoj planini stoluju i brojni mungosi, dikobrazi, gušteri, neveliki sisavac kojeg lokalci nazivaju “dussy” (krzneni pećinar sličan sviscu) te endemska vrsta vodozemca koja je zbog zastrašujućeg obličja poznata kao žaba-duh.

Neobična planina, koja se nalazi na zastavi Cape Towna i drugim obilježjima lokalne samouprave, poznata je turistička atrakcija, a posjetitelji kojima se ne da pješačiti do njenog vrha mogu doći žičarom. Putnike prevozi od najniže stanice na Tafelberg Roadu, koja se nalazi na 302 metra nadmorske visine, do platoa na vrhu planine, a njena posebnost je u tome što se kabine kružno vrte za vrijeme vožnje, što omogućuje impresivan pogled na ocean, Cape Town, zaljev Table i otok Robben.

Prvi Europljanin koji se popeo ovu planinu bio je António de Saldanha, portugalski kapetan. Osvojio ju je tijekom ekspedicije 1503. godine.

Nacionalni park Komodo

Komodo, Nacionalni park koji podsjeća na neki neistraženi planet iz znanstvenofantastičnog filma, smjestio se u području Malih sundskih otoka, na granici indonezijskih provincija Nusa Tenggara Timur i Nusa Tengarra Barat. Obuhvaća tri veća otoka (Komodo, Rinca i Padar) te dvadeset šest manjih otočića, a prostire se na gotovo dvije tisuće četvornih kilometara.

Otoci nacionalnog parka vulkanskog su porijekla te tvore neobična zaobljena brda, a ispresijecaju ih suhe savane i džepovi trnovitog zelenila. Ovaj surovi krajolik tvori dramatičan kontrast s bijelim pješčanim plažama i tirkiznim morem prepunim koralja.

Park je osnovan 1980. godine, a prvobitno je bio namijenjen zaštiti najvećeg guštera na svijetu, endemskog komodskog varana. Ovaj gmaz, poznat i kao komodo zmaj, može narasti i do tri metra!

Zaštita je kasnije proširena na svu floru i faunu, pa tako i na pomorsko područje: zbog bogata podvodnog svijeta, Nacionalni park Komodo iznimno je popularan među roniocima. Godine 1991. uvršten je na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine.

Nacionalni park Puerto Princesa

Filipini, otočna država u jugoistočnoj Aziji, diče se jednom od najduljih podzemnih rijeka na svijetu, Puerto Princesom. Tok ove smaragdne ljepotice iznimno je bogat florom i faunom – uz nju raste nekoliko vrlo specijaliziranih vrsta kaktusa i 295 vrsta drveća, a dom je i za 95 vrsta ptica, 23.779 vrsta kukaca i 19 endemskih vrsta gmazova. Prije ušća u Južno kinesko more, obuhvaća i mnoge raskošne špilje.

Istoimeni Nacionalni park osnovan je 1971. godine, da bi se 1999. našao na UNESCO-vom popisu mjesta svjetske baštine. Pokriva područje od oko četiri tisuće hektara, a okružen je s još 18.301 hektara zaštićenog pojasa.

Najveća turistička atrakcija je ponornica Sabang, koja teče kroz krševiti masiv pun kraških špilja. Urušavanjem njihova stropa, u unutrašnjosti se otvorila dvorana visoka šezdeset pet metara, a rijeka je mjestimice duboka i do osam metara.

Ovo carstvo tišine puno je stalaktita i stalagmita koji se doimaju poput nečega što je stvorio kipar na LSD-u. Pored lastavica, u tim drevnim špiljama zaklon pronalazi oko 40.000 jedinki endemske vrste šišmiša. Nakon što ponovno iziđe iz podzemlja, rijeka Sabang se zove Poyuy-poyuy. Obrubljena je šumama mangrova, koje pružaju prirodnu zaštitu od erozije.

Zaljev Ha Long

Prije više od pet stotina godina, vijetnamski mislilac Nguyen Trai zaljev Ha Long je opisao kao “čudo od kamena na nebesima”. Mudrac nije pretjerivao: gotovo dvije tisuće vapnenačkih otočića, razbacanih po zaljevu Tonkin u vijetnamskoj pokrajini Quảng Ninh, kao da lebde u čudesnom plavetnilu vode koja se stapa s nebom. “Zaljev silazećeg zmaja”, kako se ovo mjesto može prevesti s vijetnamskog jezika, doima se poput oživljene razglednice.

Evolucija ovog krajolika, tvrde stručnjaci, trajala je punih dvadeset milijuna godina, uslijed djelovanja tropske vlažne klime. Geomorfološke tvorevine uključuju skupine kupastih vrhova (fengcong) i izolirane “tornjeve” (fenglin), oblikovane djelovanjem mora. Mnogi otočići su “šuplji” pa je njihovo podzemlje bogato raskošnim špiljama, a na onima većim nalaze se nestvarno prozirna jezera.

Priroda je iznimno očuvana, velikim dijelom zbog toga što na otocima nalazi tek nekoliko ribarskih sela. Zaljev je 1994. upisan na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine, kao “slikovito mjesto nedirnuto ljudskom rukom”.

Vulkanski otok Jeju

Jeju, najveći otok Južne Koreje, prije više od dva milijuna godina formiran je podvodnom vulkanskom aktivnošću. Krajolikom surove ljepote i danas dominira Hallasan, 1.950 metara visok vulkan koji je zadnji put eruptirao prije osam stotina godina. Riječ je o najvišoj planini Južne Koreje.

Vjerojatno najpoznatiji prizor vezan uz Jeju je Seongsan Ilchulbong, jedan od brojnih ugaslih malih vulkana na tom području, danas meta brojnih posjetitelja koji se penju na njega kako bi s nekadašnjeg kratera uživali u neponovljivom užitku promatranja izlaska i zalaska sunca.

Šuma Gotjawal, uzgojena tek u ovom stoljeću, diči se jedinstvenom florom, budući da tek rijetke biljke uspijevaju na vulkanskom tlu. Ova zelena pluća otoka glavni su izvor vode za njegovih 670.000 stanovnika.

Zanimljivo, Jeju je jedina samoupravna provincija Južne Koreje, što će reći da njome upravlja lokalni živalj a ne političari s kopna.

Piše: Lucija Kapural

Komentari