Unatoč postroženim mjerama, uzrokovanih pandemijom koronavirusa, arheolozi su u zadnjih godinu dana ostvarili niz važnih otkrića. Neka od njih bila su, blago rečeno, neobična. Na području Bavarske, otkrivene su, primjerice, zagonetne posude iz kamenog doba. S obzirom na njihov oblik te činjenicu da su na unutrašnjim stijenkama identificirani tragovi kozjeg mlijeka, stručnjaci su zaključili da je riječ o nekoj vrsti bočica za bebe (na slici!). Posude su, naime, vrlo malene, podesne ručicama novorođenčadi, a uz to imaju izbočenje slično kratkoj slamki kroz koje se može sisati tekućina.
Zanimljiv je i trijumf naših arheologa: u podmorju između otočića Ričula i Turnja, pronašli su obilje svjedočanstava iz srednjega brončanog doba, uključujući – koštice maslina stare oko 3.500 godina. To je, zasada, najstariji dokaz maslinarstva na području hrvatskog Jadrana. Ronjenja su se prihvatili i talijanski kolege: u drevnome potonulom brodu, pronađenom uz obalu Sicilije, otkrili su predmete neobičnog izgleda i nepoznate namjene, izrađene od slitine bakra i cinka. Budući da je analiza pokazala kako je riječ o grčkom plovilu iz šestog stoljeća prije Krista, povjesničari su ovu vrstu mjedi automatski povezali s mitskim orikalkom – čvrstim, izdržljivim metalom koji spominje nekoliko antičkih pisaca. Opisuju ga kao gotovo neuništiv metal crvenkastog odsjaja, vrijedan koliko i samo zlato. Neki antički autori o njemu su pisali kao o spoju zlata i bakra, drugi su smatrali da se radi o nekoj vrsti bronce ili mjedi, a bilo je i onih koji su ga opisivali koristeći zbunjujuće, ezoterične termine. Svi pisci tog vremena su, međutim, jedinstveni po pitanju podrijetla orikalka – njegovu izradu pripisuju mitskome potonulom gradu Atlantidi!
Na drugoj strani svijeta, u Peruu, pronađeni su dokazi o drevnim običajima slabo istražena pretkolumbovskog carstva Tiwanaku: kosti ljama i primitivna sidra, izvučeni s dna jezera Titicaca, sugeriraju da su vjerski vođe žrtvovali ove životinje tijekom rituala koji se održavao na brodovima. U istoj zemlji, tek nekoliko mjeseci kasnije, znanstvenici su naišli na mnogo strašnije svjedočanstvo drevnih rituala: ostaci dvije stotine dvjesto sedmero djece, otkopani na lokaciji Pampa la Cruz, pokazuju da su ih pripadnici civilizacije Chimu u četrnaestom stoljeću prinijeli kao žrtve svojim krvožednim božanstvima! Malena trupla bila su položena u jame, u sjedećem položaju i lica okrenuta moru. Djeca su ubijena bakrenim nožem, nakon čega im je odstranjeno srce.
Mnogo ljepše vijesti stigle su iz Izraela, gdje su, u špilji u blizini obalnog grada Haife, arheolozi otkrili najstarije mjesto za proizvodnju piva. Naime, stručnjaci su pronašli tragove zamrznutih žitarica u rupama na tlu, pa pretpostavljaju da se priprema oslanjala na fermentiranje žitarica, što je i danas ključan proces u proizvodnji ovog napitka.
No, možda najviše pompe, kako u arheološkim tako i u teološkim krugovima, izazvala je vijest da je vlasnik prstena starog preko dva tisućljeća identificiran kao – Poncije Pilat! Da, govorimo o rimskom namjesniku koji je, prema Novom zavjetu, Isusa dao pribiti na križ. Prsten je pronađen u blizini Betlehema prije više od pola stoljeća, no tek je nedavno u potpunosti očišćen i pregledan te je tako otkriven natpis na njemu. Ustanovljeno je da na prstenu, pored ugravirane posude za vino, grčkim pismom piše “Pilat”, što je u ono vrijeme bilo rijetko ime te bi, kao takvo, lako moglo pripadati prokuratoru rimske provincije Judeje. Pilat je tu funkciju obavljao od 26. do 36. godine, u vrijeme vladavine cara Tiberija. Prsten mu je, spekuliraju znanstvenici, mogao služiti kao pečat za svakodnevne upravne poslove i odluke – poput one da Isusa osudi na smrt!
Piše: Lucija Kapural
