Sahara nije oduvijek bila pustinja!

Najveća svjetska pustinja, Sahara, već svojim imenom ulijeva stanovitu jezu: na arapskom jeziku, to znači “Praznina”. Više od 9.000.000 kvadratnih kilometara pijeska i oštrih golih stijena, s tek pokojim pustinjskim grmom i slabašnom travkom, a sve obavijeno sablasnom tišinom koju s vremena na vrijeme naprasno prekinu pustinjske oluje – od najstarijeg doba, Sahara predstavlja zastrašujuću i opasnu zapreku. Stari Egipćani samo su nadzirali obližnje oaze, Kartažani su ograničili svoje naseobine na sredozemnu obalu, a pokušaji Rimljana da osvoje Saharu ipak su se zaustavili na njezinu rubu. Premda su znanstvena istraživanja u devetnaestom stoljeću ovu “prazninu” ispunila brojnim informacijama, pojedini dijelovi pustinje i dalje ostaju nepoznati. Dok su drevni narodi Saharu opisivali kao “zemlju koju su bogovi prokleli”, prije stotinjak godina znanost je otkrila da ovo područje nije oduvijek bilo pustoš ispresijecana rijetkim zelenim oazama. Okamenjena stabla, ležišta ugljena, presahla riječna korita, impresivni crteži prapovijesnih ljudi na stijenama – svi ti nalazi jasno su pokazali da je bezvodnim prostranstvom u davnoj prošlosti bujao život. Postojalo je čak nekoliko sljevova koje su tvorile velike rijeke, a najbogatija vodom bila je kilometar i pol dugačak Tafesaset, s ušćem u jezeru Čad. Zanimljivo, dolina toga prirodnog vodotoka danas je jedan od najbeživotnijih dijelova čitave pustinje: ondje se ljudsko biće nikad ne susreće. Osamljeno drvo, smještno u središtu presahlog korita, prihvaćeno je kao geodetska izmjerna točka pustinje, označena na zemljovidima!

Piše: Lucija Kapural

Komentari