Lijepa, ubojita i hladna kao špricer: Posljednja žena smaknuta u Velikoj Britaniji nasmiješila se vlastitom krvniku!

Je li posljednja žena obješena u Engleskoj bila žrtva okrutnog pravnog sustava? Jesu li je na ubojstvo naveli mentalni poremećaji? Ukoliko li vas zanima smaknuće ove atraktivne manekenke i glumice, koje se zbilo sredinom prošlog stoljeća, pročitate članak koji slijedi.

Manekenka i glumica, ali i konobarica, hostesa…

Ruth Ellis posljednja je žena koja je pogubljena u zatvoru Holloway u Londonu, i uopće u Engleskoj. Ruth Ellis bila je manekena koja se bavila glumom, kao i brojnim drugim manje atraktivnim poslovima, kako bi preživjela i uzdržavala sebe i svoju djecu. Njezin zločin je počinjen iz strasti, i u njemu je ubila svog ljubavnika Davica Blakelyja, bogatog playboya koji ju je očito namjeravao ostaviti.

Turbulentan život


Vratimo se na početak priče. Ruth Ellis rođena je kao Ruth Hornby 1925. godine, u obitelji, u kojoj je bilo šestero djece u području sjevernog Walesa. Sa samo četrnaest godina otišla je od kuće i počela raditi kao konobarica. Tri godine kasnije je zatrudnjela s oženjenim kanadskim vojnikom i rodila sina. Otac djeteta joj je slao novce nekih godinu dana, a nakon toga joj je prestao pomagati. Ruth se tada zapošljava kao domaćica noćnog kluba, radeći u Court Clubu, gdje je kasnije upoznala svog supruga stomatologa Georgea Johnstona Ellisa, za kojega se udala 1950. godine, a u tom je braku rodila kćer. Ovaj je brak imao niz uspona i padova, u kojima je ona odlazila pa bi mu se opet vraćala. Nakon što je brutalno pretučena izašla je iz ove veze, i vratila se svom starom poslu, rada u noćnim klubovima. Uskoro je postala upraviteljica Malog kluba (The Litlle Club) u elitnom londonskom kvartu Mayfairu 1953. godine.

Suluda ljubav i ubojstvo playboya

Ruth je na svom poslu upoznala svoju veliku ljubav i strast Davida Blakelyja. Ubrzo su započeli strastvenu i nasilnu vezu, koju je nakon nekog vremena Blakely želio prekinuti. U jednoj od svađa, David ju je udario u trbuh zbog čega je pobacila. David je bio pijanac i ljubomoran na Ruth koja je neprestano koketirala s članovima kluba, ali ni on nije bio drugačiji jer je uz Ruth imao niz veza sa strane. Kako je ova veza krenula krivim putem počela se viđati s Desmondom Cussensom. Tijekom Drugog svjetskog rata on je bio pilot, a u vrijeme kada ga je Ruth upoznala bio je direktor tvrtke Cussens&Co. Neko je vrijeme živjela s Desmondom, ali se istvremeno nastavila viđati s Davidom.
Ljubomorna na Davidovo odbijanje da se nađu, odvezla se do javne kuće Magdale, u koju je on zalazio. Kada je on, oko 21 sat i 30 minuta, izašao iz auta pozvala je Davida koji ju je potpuno ignorirao. U bijesu ispalila je prvi hitaca, a zatim i drugi, oba su hica ispaljena s leđa. Nakon toga nastavila je pucati u njegovo krvavo tijelo. U svom suludom pucanju jedan je metak pogodio i gospođu koja je šetala u blizini sa svojim suprugom, što ukazuje da je bila rastrojena i da svi meci nisu pogađali svoj cilj. Ubrzo je Ellis uhićena, a uhitio ju je policajac, Alan Thompson koji je u tom trenutku bio izvan dužnosti.

Na suđenju se pojavila u manekenskom izdanju

Na suđenje je došla izuzetno sređena i nije odavala dojam slomljne žene jer nije željela pobuditi sažaljenje. Tijekom sudskog postupka priznala je ubojstvo s predumišljajem i nije se željela braniti neuračunjljivošću. Unatoč tome rađen joj je elektroencefalogram, koji je pokazao da nema naznaka bolesti mozga. Poroti je trebalo, nakon toga, samo pola sata da je osudi na smrt. Da bi se osoba osudila za ubojstvo u to vrijeme morale su se dokazati dvije stvari: da je ubila žrtvu i da je to učinila s predumišljajem. Njezino svjedočenje sudcu Haversu nije omogućavalo drugo rješenje osim da je, prema tadašnjim propisima, osudi na smrt. Nakon što joj je izrečena smrtna kazna odgovorila je samo” hvala”, i nije histerizirala ili pala u nesvijest, kakav je već bio uobičajen scenariji kod osuđenih. Nigel Havers (glumac i unuk suca) je izjavio da je njegov djed preporučio odgodu suđenja, no Ministarstvo unutrašnjih poslova je njegovu preporuku odbilo. Kao lijepa žena koja je bila model i glumica dobila je veliku pozornost medija, i kroz to suosjećanje javnosti pa je više tisuća ljudi potpisalo peticiju, kako bi se odgodilo izvršenje smrtne kazne. Međutim, ništa od toga nije pomoglo. Obješena je 13. srpnja 1955. u dobi od samo 28 godina. Iza nje je ostalo dvoje djece staro tri i deset godina. Navela je tijekom svojih zatvorskih dana da se ljudi boje priznati da osjećaj osvete u ljudima stvara i osjećaj zadovoljstva.

Krvnik i osmijeh koji proganja

Psihologinja Ruth Ellis je proučavala njezin slučaj 80-ih godina 20. st dok je radila kao novinar Voguea i Evening Standarda. Zabilježila je, pregledavajući postojeću dokumentaciju, da se prije smrti nasmijala svom krvniku u lice. Albert Pierrepoint koji je bio njezin krvnik i u svojem je životu objesio 430 osoba, među kojima je bilo 15 žena, rekao je da će ga do smrti progoniti njezin osmijeh. Izjavio je da je bila najhrabrija osoba koja je stala pred njega. Prije smrti Ruth je izjavila da je oružje dobila od Desmonda Cussensa, koji joj je pokazao kako se iz njega puca. Sve je to zapisano i odneseno u Ministarstvo unutrašnjih poslova. U zatvorskoj ćeliji je provela 23 dana. Prije izvršenja kazne dobila je čašicu konjaka za smirivanje. Nakon što je odjenula platnene hlače i stala pred krvnika on joj je stavio kapuljaču na glavu, ovio omča oko vrata, svezao joj noge i ruke. Nakon što je obješena u sobi je visjela jedan puni sat. Poslije toga uslijedila je obdukcija koja je pokazala da je smrt bila gotovo trenutačna. Tijelo joj je pokopano u zatvoru, ali je kasnije sahranjena u dvorištu crkve Svete Marije u Amershamu, današnjem londonskom predgrađu.

Život za život

Njezin je zločin donekle razumljiv, za razliku od mnogih drugih. Spremno je prihvatila odgovornost za svoj zločin napravivši jednadžbu u kojoj se oduzimanje jednog života plaća drugim životom. Smrtna kazna je ukinuta samo deset godina nakon njezinog vješanja. Bilo je očito da je željela umrijeti. Komisija za preispitivanje kaznenih slučajeva (CCRC) je uputila slučaj na Prizivni sud 2002. Ruth je prema provedenoj istrazi patila od PTSP-a, koji u to vrijeme nije bio medicinski definiran te je vrlo vjerojatno patila i od depresije nakon pobačaja. Žalba koju je komisiji uputila njezina kćer je odbijena i utvrđeno je da je pravilno osuđena za ubojstvo koje je počinila. Objašnjenje tog Prizivnog suda je bilo da su mnogi ljudi prije 200 godina obješeni, a da bi zbog svojih nedjela danas bili kažnjeni samo blažim kaznama.

Da Ruth Ellis nije bila posljednja pogubljena žena u Engleskoj vjerojatno bi bila brzo zaboravljena, ali se ovako njezina priča našla zabilježena u povijesnim analima Engleske. Definitivno je Ruth imala izbora i mogla je napustiti Davida i živjeti s Desmondom ili pronaći nekog novog. Ipak ono što je kontroverzno da su istovremeno odgođene brojne druge smrtne osude, koje na kraju nisu nikada izvedene, a bila je riječ o počiniteljima znatno brutalnijih ubojstava.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari