Jeste li čuli za “rusku damu smrti” kako su je, između ostalog, nazivali nacisti? Dana 12. srpnja 1916. u blizini Kijeva u Ukrajini rođena je najpoznatija sovjetska snajperistica Ljudmila Pavličenko.
Udala se kao tinejdžerica
Ljudmila Pavličenko zaposlila se još kao tinejdžerica u tvornici streljiva. Udala se sa samo šesnaest godina, ali brak nije potrajao, iz tog braka je imala sina. Kroz posao u tvornici počela se baviti streljaštvom. Na natjecanje tko će biti bolji u streljaštvu potaknuo ju je njezin mladi susjed koji je bio dobar u tome, no ona je bila bolja. Kasnije je upisala studij povijesti na Sveučilištu u Kijevu gdje se aktivno bavila sportom, ali je i dalje redovito posjećivala streljanu.
“Audicija”
Kada su njemačka i rumunjska vojska u lipnju 1941. krenule na Sovjetski Savez, Pavličenko nije dvojila u svoju prijavu u Crvenu armiju, gdje je tražila za sebe mjesto snajperista. Nadređeni su smatrali da je za žene najbolje da popune mjesta u volonterskoj medicinskoj službi, što je ona tvrdoglavo odbijala. Vjerojatno iznervirani njezinom upornošću, ali i željom da joj pokažu kako nije dovoljno sposobna za posao koji želi, doveli su je na svojevrsnu audiciju na kojoj je u praksi odmah trebala pokazati što zna. Njezin prvi zadatak sastojao se u snajperskom ubojstvu dvojice rumunjskih vojnika. Nakon uspješno obavljenog zadatka bespogovorno je primljena u redove Crvene armije. Svoja prva iskustva u ratu opisala je kao paralizirajuća. Nakon što joj je kolega, koji joj je pomogao u savladavanju početnog straha u prvim borbama, ubijen, strah je ustupio mjesto bijesu. Njezine prve akcije bile su vezane uz područje u blizini Odese gdje je boravila oko dva i pol mjeseca. Tu je ukupno ubila 187 osoba. Nakon što su neprijateljske snage preuzele kontrolu nad Odesom prebačena je sa svojom postrojbom na Sevastopolj na Krimu. Ovdje je ostala ukupno osam mjeseci i u tom periodu broj osoba koje je ubila popeo se na 309 neprijateljskih vojnika, među kojima je bilo i 36 snajperista.
Ubrzo je zadobila pozornost njemačke vojske
Nijemci su je počeli nazivati “ruskom kučkom iz pakla”. U lipnju 1942. je ranjena u minobacačkom raketiranju te se potom oporavljala u Moskvi. Nakon oporavka poslana je kao glasnogovornica Crvene armije u SAD-e, Kanadu i Veliku Britaniju. Bila je prva građanka Sovjetskog Saveza koja je posjetila Bijelu kuću, gdje su je primili predsjednik Franklin D. Roosevelt zajedno s prvom damom Eleanor Roosevelt, a koja joj je predložila da putuje SAD-om i podijeli svoja iskustva diljem zemlje. Tijekom posjeta Americi obilazila je američke gradove i držala govore. Jednom prilikom su je upitali kako se osjeća s obzirom na činjenicu da je ubila mnoštvo ljudi. Ona im je jednostavno odgovorila: “Svaki Nijemac koji ostane živ ubit će ženu, djecu i starce. Mrtvi Nijemci su bezopasni. Stoga, ako ubijem Nijemca, spašavam živote.” U svojim je posjetima skupljala i donacije za sovjetsku vojsku. Isto tako se našla na udaru stranih medija zbog svog izgleda, kojem je tijekom rata prestala posvećivati pozornost. Naljutili su je novinari koji su željeli pred sobom vidjeti dotjeranu ženu s puškom u ruci.
Brojka od 309 ubijenih bila je daleko veća
Nakon povratka u Sovjetski Savez nije se vratila u sam rat već je podučavala buduće snajperiste. Po završetku rata se posvetila istraživanju povijesti sovjetske mornarice. Umrla je od moždanog udara u dobi od pedeset i osam godina u Moskvi, 1974. godine. Film nazvan “Bitka za Sevastopolj” temelji se na njezinom životu.
Ljudmila Pavličenko je bila jedna od 2000 snajperista koji su se borili za Crvenu armiju na početku rata, a na kraju je ostala jedna od 500 preživjelih. Danas se svrstava u pet najboljih snajperista svih vremena. Njezina brojka od 309 ubijenih je znatno manja od stvarne brojke jer su se brojala samo ubojstva koja su se dogodila u prisutnosti svjedoka.
Ruska dama smrti funkcionirala je na bazi vrlo jednostavne logike “ubiti ili biti ubijen” pri čemu je taj način razmišljanja imao i svoj širi kontekst. Na taj je način, kako je i sama rekla, poštedjela nebrojene živote, odnosno spriječila je da ubijene osobe nastave sa svojom praksom likvidacija u službi nacističke ratne mašinerije.
Piše: Sonja Kirchhoffer
