Rođenje čudovišta: Žena koju su čitav život silovali, tukli i ponižavali pretvorila su u stroj za ubijanje!

“Ako selo odbaci dijete, dijete bi moglo zapaliti selo – samo kako bi osjetilo njegovu toplinu”, kaže drevna afrička poslovica. Ova izreka gotovo savršeno sažima životni put  Aileen Wuornos (1956. – 2002.), jedne od prvih žena u povijesti uz čije se ime vezala sintagma “serijski ubojica”. Dok prema većini njenih “kolega” osjećamo mješavinu straha, prezira i gađenja, Wuornos je, od dana kad je privedena licu pravde, polarizirala svjetsku javnost: dok su se jedni zgražali nad hladnokrvnošću njenih zločina, drugi su u njoj gledali žrtvu, plijen koji se, bježeći čitav život pred snažnijima i okrutnijima, u konačnici pretvorio u predatora. Dana 9. listopada 2002. godine, nakon desetljeća provedenog u ćeliji smrti, američka savezna država Florida otpravila je Wuornos na onaj svijet. Premda je taj čin funkcionirao u sklopu golemog mehanizma pravde, po mnogima je bio sve samo ne pravedan. Radilo se, naime, o pshički bolesnoj ženi, koja je pretrpjela toliko teška zlostavljanja da je u jednom trenutku jednostavno “pukla”. U samo godinu dana, od 30. studenog 1989. do 19. studenog 1990., života je lišila sedmoricu muškaraca. Nije pokazala ni traga kajanja za počinjena umorstva. Prema njezinu dubokom uvjerenju, svi od njih su dobili ono što su zaslužili.

Žena koju će dio medija nazivati čudovištem odrasla je u Rochesteru, gradiću u američkoj saveznoj državi Michigan. Majka Diane imala tek šesnaest godina kad ju je rodila, a dvije godine stariji partner Leo Dale napustio ju je čim je doznao da je trudna. Aileen oca nikada neće upoznati: u trenutku kad je došla na svijet, ovaj je bio u zatvoru zbog fizičkog napada. Leo, kojem je dijagnosticirana shizofrenija, kasnije će “na državnim jaslama” završiti zbog mnogo ozbiljnijeg zločina, seksualnog zlostavljanja djece, a 1969. će ga pronaći obješenog u ćeliji. Drugim riječima, Aileen je imala genetsku predispoziciju za psihičke bolesti (nakon uhićenja, dijagnosticirat će joj granični i antisocijalni poremećaj osobnosti), kao i za sklonost nasilju.

Djevojčica nije imala niti godinu dana kad ju je majka napustila, zajedno sa starijim bratom Keithom. Djecu su posvojili djed i baka po majčinoj strani, koje će Aileen do jedanaestog rođendana smatrati ocem i majkom. Da se radilo o ljudima koji nisu trebali imati nikakve veze s djecom, vrlo je umjerena konstatacija. Ona je bila teška alkoholičarka, koja je dane provodila onesviještena ispred televizora, s dogorjelom cigaretom među prstima. On je bio nasilnik. I seksualni predator.

Unuke je do krvi mlatio debelim kožnim remenom, napose Aileen: osobito je uživao kad bi nesretnicu skinuo golu i udario po još nezacijeljenoj rani, ponovno joj rascijepivši kožu. S vremenom, nanijet će joj još veću bol. Premda za to ne postoje nedvojbeni dokazi, većina onih koji su se bavili ovim slučajem slaže se da je djed seksualno zlostavljao Aileen kao djevojčicu, a vjerojatno je i podvodio prijateljima. Neki tvrde da ju je na jednak način iskorištavao dvije godine stariji brat Keith. Ono što se sigurno zna jest da je kao četrnaestogodišnjakinja zatrudnjela – u trbuhu je nosila plod silovanja, možda i incesta. Zabrinut za svoj ugled, monstruozni djed poslao ju je u dom za nevjenčane majke, gdje je u tajnosti rodila, a potom bila prisiljena dati bebu na posvajanje.


U toj maloj sredini, tajne je, međutim, bilo teško skriti. Kad se Aileen vratila u školu, svi su znali za “njenu” sramotu. Nazivali su je pogrdnim imenima i fizički je zlostavljali što je, udruženo s onim što je proživljavala kod kuće, bila kap koja je prelila čašu. Napustila je školovanje, a nedugo nakon toga baka je platila danak svoje ovisnosti – umrla je od ciroze jetre. Nekoliko dana nakon pogreba, djed je izbacio unuku iz kuće. Petnaestogodišnja beskućnica neko je vrijeme spavala u šumi, u improviziranoj nastambi koju je sklepala od deka i kartonskih kutija, a za hranu je prosila. Vrlo brzo, krenula je stazom koja je suđena djevojkama bez sreće: postala je prostitutka.

Isprva je “ordinirala” u okolici, no s vremenom se opredijelila za unosniju i znatno opasniju varijantu “najstarijeg zanata na svijetu”: autostopirala je na prometnim cestama, prešavši na taj način čitavu Ameriku. Mnoge mušterije bi je “počastile” šamarima i bubotcima, no na to je već bila navikla. “Nemoj u lice!”, znala bi povikati kad bi primijetila da se pogled čovjeka s kojim je sjela u automobil zamračuje a ruka podiže. U trenucima kad bi zaključila da joj je preteško, okušala bi se i u drugim kriminalnim aktivnosti: iza nje je bio niz uhićenja zbog sitnih krađa. A onda, kad je navršila dvadesetu, činilo se da je njenim nedaćama napokon došao kraj.

Autostopirajući, upoznala je muškarca po imenu Lewis Gratz Fell. Činjenica da je ovaj bio četiri desetljeća stariji od nje nije smetala Aileen – radilo se o imućnom predsjedniku jahtaškog kluba Floride. Brak je poništen nakon samo nekoliko tjedana: Aileen je prebila supruga njegovim štapom, nakon čega je ovaj ishodio zabranu približavanja. Ne zna se što ju je nagnalo na ovaj potez. Rekla je samo da je Fell bio zao i ništa više.

Nakon bračnog kraha, Aileen se odlučila trajno nastaniti na Floridi. Novac od osiguranja, koji joj je isplaćen nakon što je njen brat umro od raka jednjaka, omogućio joj je da se neko vrijeme drži dalje od ulice. Kad se tih se tih deset tisuća dolara istopilo, užasavala se povratka starom zanatu. Uz pomoć nekog poznanika, prvi put u životu je uspjela pronaći “pošten” posao: radila je kao čistačica u zalogajnici. Možda bi njen život napokon i krenuo nabolje da nije upoznala Tyriu Moore.

Moore, hotelska sobarica, bila je krupna, nimalo ženstvena dama koja se otvoreno deklarirala kao lezbijka. Aileen, u to vrijeme još uvijek lijepa plavuša, postala je predmet njezina erotskog interesa, no pokušaje tjelesnog zbližavanja isprva je odbijala, govoreći kako je ne privlače žene. Tyria ju je, međutim, privlačila nečim drugim: bila je prva prijateljica koju je ikad imala. Ovisna o osjećaju pripadnosti, Aileen je popustila njenim zavodničkim pokušajama, a ubrzo su počele živjeti zajedno. “Za nju bih učinila sve!”, govorila je zaljubljena Aileen, a to je i mislila. Nakon što je Tyria ostala bez posla, a nije pokazivala namjeru da prestane prazniti limenku za limenkom piva i pušiti cigaretu za cigaretom, njena požrtvovna partnerica odlučila se vratiti poslu koji je mrzila više od ičeg. Nedugo potom, postala je ubojica.

Njena prva žrtva bio je 51-godišnji Richard Charles Mallory, vlasnik trgovine električnom opremom. Aileen će kasnije ispričati da ga je upucala u samoobrani, nakon što ju je silovao i teško ozlijedio. Je li je doista sodomizirao, pretukao gotovo do smrti, a potom po njenim ranama prolijevao alkohol? Je li penetrirao u nju metalnom polugom, umalo joj rasporivši utrobu? Teško je reći u kojoj je mjeri njeno svjedočenje istinito, no vjerojatno se nije radilo o kompletnoj laži: Mallory je imao podeblji dosje zbog seksualnih zločina.

Nakon Malloryja, ubila je još šestoricu muškaraca s kojima je sjela u automobil. “Djelovala sam u samoobrani”, konstatirala je za svakog od njih, tvrdeći da se pištolja latila tek nakon što bi je silovali ili pokušali silovati. Kako je većinu njih usput opljačkala, sud nije povjerovao njenoj verziji dogđaja. U sudnici, doživjela je ultimativnu izdaju: jedina žena kojoj je vjerovala, Tyria Moore, otkrila je brojne detelje njenih zločina, kako bi izbjegla optužbu za suučesništvo. Nakon toga, Aileen više nije htjela živjeti: smrtnu presudu dočekala je hladnokrvno, naloživši odvjetniku da ne podnosi nikakve žalbe.

“Ubila sam sve te ljude iz koristoljublja, kako bih ih opljačkala. Nitko od njih nije me seksualno napao. Ako me puste na slobodu, ubit ću ponovno”, rekla je novinaru koji ju je intervjuirao u zatvoru. Kad je ovaj priveo razgovor kraju, priznala mu je da je njena prvotna priča o samoobrani istinita, no da želi “sve privesti kraju”. Te riječi zauvijek su sačuvane: novinar se samo pretvarao da je isključio diktafon.

Dana 9. listopada 2002. godine, napaćeno srce Aileen Wournos zaustavila je smrtonosna injekcija. Nedugo potom, ženu koju su svi iskoroštavali odlučio je iskoristiti i Hollywood: o njenom životu je snimljen film znakovitog naslova “Čudovište”. Charlize Theron, kojoj su za potrebe uloge nesretne Wournos promijenili izgled do neprepoznatljivosti, zasluženo je nagrađena Oscarom.

Piše: Lucija Kapural

Komentari