Ribarev prsten na ženskoj ruci: Je li papisa Ivana doista postojala?

Papa, vrhovni poglavar Katoličke crkve, smatra se Kristovim namjesnikom na Zemlji i nasljednikom apostola Petra. U ranokršćansko doba, tim imenom nazivali su sve biskupe, a od šestog stoljeća naovamo rezerviran je za one rimske. Po snazi Lateranskog ugovora iz 1929. godine, papa je ujedno, u svjetovnom smislu, i vladar vatikanske države. Svečani mu je naslov “Pontifex Romanus” (“rimski prvosvećenik”) dok, prema formuli poniznosti, sam sebe naziva “Servus servorum Dei” (“Sluga slugu Božjih”). Mitra na glavi, palica s raspelom u ruci i Ribarev prsten na prstu formalna su obilježja njegova duhovnog autoriteta, a biraju ga, na konklavama, članovi Kardinalskog zbora. Dok su se kriteriji za izbor pape mijenjali kroz stoljeća, jedna stavka ostala je postojna poput stijene. Crkveni poglavar uvijek je bio muškarac – ta sama riječ “papa” znači “otac”! Legenda kaže da je od ovoga pravila, samo jednom u povijest, učinjena iznimka – kad je na Petrovu stolicu sjela jedna žena. Govorimo, dakako, o papisi Ivani, o kojoj su napisani brojni romani i drame te snimljena dva filma. Pitanje je, međutim, je li ova intrigantna osoba uopće postojala.

Ova žena prvi put se spominje u kronikama dioceze u Metzu, koje je u trinaestom stoljeću napisao dominikanac Jean de Mally. Svećenik je ne navodi po imenu, a njen izbor za poglavaricu Crkve smješta u 1099. godinu. Nevjerojatan podvig, tvrdi Mally, ova bistra i ambiciozna žena ostvarila je maskirajući se u muškarca. Karijeru je počela kao samostanski pisar, s vremenom je dogurala do kardinala, a potom i do najvišeg položaja u Crkvi. Prevara je otkrivena kad je, tijekom jedne procesije, sišla s konja kojeg je jahala i rodila dijete. Dakako, svrgnuta je s trona te, po veselom običaju onog vremena, zavezana za rep konja te, dok ju je četveronožac vukao ulicama, kamenovana do smrti.

Sličnu priču spominje Mallyjev kolega Stephanus de Borbon u manuskriptu “Sedam darova Duha svetoga”, a u “Kronikama papa i careva” poljskog dominikanca Martina iz Opave priča se, kao u igri pokvarenog telefona, već znatno mijenja: primjerice, navodi se kako je papisa umrla tijekom poroda, u rimskoj ulici Via sacra, gdje je i pokopana. Martin je prvi spominje po imenu, tvrdeći kako se predstavljala kao John Angelicus. Otkriva još jedan novi detalj, da je rođena u gradu Mainzu. Nadalje, vrijeme njezina pontifikata premješta iz jedanaestog u deveto stoljeće, napominjući kako je – kao papa Ivan VIII. – vladala od 855. do 858. godine, između pontifikata Lava IV. i Benedikta III. Postoji, međutim, jedan tehnički problem: između te dvojice papa postojala je “praznina” od samo nekoliko mjeseci!


Priča, koju će Vatikan kasnije odbaciti kao apokrifnu, bila je previše zanimljiva da bi se tek tako ispuštala iz ruku, pa su je obrađivali čuveni humanisti Petrarca i Bocaccio, ali je i koristili oni koji su htjeli baciti ljagu na Crkvu. Primjerice, u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću prevarantsku papisu “iz naftalina” su redovito izvlačili protestanti u polemikama s katolicima.

Protiv njene vjerodostojnosti i ranije su pisali mnogi katolički intelektualci, no mit o papisi sistematično je “razmontiran” tek u sedamnaestom stoljeću, kad je francuski povjesničar David Blondel – uzgred rečeno, kalvinistički svećenik – objavio esej “Je li žena doista bila na papinskom tronu u Rimu?”, s tim da – navodeći brojne povijesne dokaze – na naslovno pitanje odgovara niječno.

No, kako je legenda uopće stvorena? Prema jednoj teoriji, priču je u desetom stoljeću proširila bizantska carica Teodora III., koja nije prezala ni pred čim da bi se domogla položaja ranije rezerviranih samo za muškarce. Prema drugoj, nastala je nadgradnjom na jednu od brojnih mitoloških priča o rimskoj božci Junoni. Prema trećoj, povezana je s Ivanom XII., papom iz desetog stoljeća koji je imao brojne ljubavnice, uključujući ženu po imenu Joanna – ova, istinabog, nije postala papisa, ali je imala snažan politički utjecaj u Rimu tijekom pontifikata svoga odabranika.

Piše: Lucija Kapural

Komentari