Zahvaljujući razvoju znanosti danas možemo rekonstruirati na temelju osteološke građe izgled osoba koje su živjele u dalekoj prošlosti. Među najpoznatijim metodama ovog “oživljavanja” je ona digitalne rekonstrukcije.
Glavno oruđe sjekira
Nedavno su znanstvenici rekreirali izgled najstarijeg čovjek pronađenog na području Egipta, ali i jednog od uopće najstarijih dobro očuvanih kostura Homo sapiensa u svijetu. Godine 1980. arheolozi su otkrili grob na lokalitetu Nazlet Khater 2 u dolini Nila. Analiza tijela je pokazala da je riječ o muškoj osobi mlađe dobi, koja se je imala između 17 i 29 godina. Njegova se starost procjenjuje na 30 000 godina prije prvih faraona. Ovaj relativno niski mladić (visine između 161 i 165 centimetara) je sudeći prema oštećenoj strukturi kostiju bio izložen teškom radu od djetinjstva, a pretpostavlja se da je sudjelovao u iskopavanju rožnjaka i da mu je oruđe u radu bila sjekira koja je nađena u njegovom grobu.
Moderna lubanja s arhaičnim obilježjima
Četrdeset godina nakon što je nađen ovaj kostur tim brazilskih stručnjaka napravio je njegovu približnu 3D rekonstrukciju lica. U toj rekonstrukciji korištene su digitalne snimke njegove lubanje. Jedan djelić lubanje koji nedostaje je rekonstruiran zahvaljujući kopiranju dostupne snimke s druge strane glave, a uz pomoć kompjuterizirane tomografije (CT). Lubanja ima modernu strukturu, ali ima i arhaičnih elemenata, pa je tako čeljust znatno robusnija nego kod modernih muškaraca.
Lice nije sto posto vjerna kopija
Naravno, ovo lice nije nužno izgledalo točno ovako jer je rekonstrukcija utemeljena samo na dostupnim podacima i u tom smislu uvijek postoji dio slagalice koji nedostaje. Osim toga svaka rekonstrukcija sadrži i notu subjektivnosti koja dolazi do izražaja primjerice u izboru boje očiju i frizure, a što utječe na konačan dojam.
Iako ove rekonstrukcije nisu kao one iz holivudskih filmova kako navodi jedan od vodećih ljudi u studiji Cicero Moraes, zapravo nisu ni daleko od toga.
Piše: Sonja Kirchhoffer
