Car Marko Aurelije Antonin Augustus vladao je Rimom od 218. do 222. Na prijestolje je zasjeo na današnji dan, 16. svibnja – zahvaljujući spletkama svoje bake Julije Meze, tetke ubijenog cara Karakale. Taj datum će rimskom narodu ostati u gorkom sjećanju.
Povijest ga je zapamtila pod nadimkom Heliogabal, koji mu je “posudilo” istoimeno božanstvo Sunca iz njegove rodne Emese (današnji Homs). Car je, naime, podrijetlom bio Sirijac, a pravo mu ime bijaše Varije Avit Basijan. U žestokoj konkurenciji razvratnih rimskih careva kroz povijest, upravo njega smatraju najvećim bludnikom.
Kad je dječak stigao u Rim, o glavnom gradu Carstva nije znao gotovo ništa, baš kao ni umijeću vladavine. Znao je, međutim, kako ugoditi sebi, i to preko svake razumne mjere. Bio je iznimno privlačan ženama, i to ne samo zbog svoje moći. Visok, atletski građen, krupnih očiju i bujne kose, izgledao je poput oživljene skulpture koju je isklesao ponajbolji antički kipar. Prema zapisima, ženio se čak šest puta – brojka je time fascinantnija ako znamo da nije doživio osamnaestu!
Uz zakonite bračne družice, u “pričuvi” je uvijek držao nekoliko stalnih ljubavnica, a atraktivne robinje bile su prisiljene svakodnevno hodočastiti u njegovu ložnicu. Po prirodi okrutan, potonje je izlagao poniženjima. Natjerao bi ih, primjerice, da se skinu gole te kilometrima vuku njegovu kočiju, u kojoj se sladio grožđem i pojio vinom. Ni draži istospolne ljubavi nisu mu bile nepoznanica. Redovito se upuštao u orgije s probranim mladićima, favorizirajući one “obdarene”, a u tim prigodama katkad bi se preobukao u božicu Veneru.
Zbog takvog stila života, podanici su ga iz dana u dan sve više mrzili. No, njegovoj samovolji tu nije bio kraj. Kako je odmalena bio svećenik boga Sunca, novi car je nasilu htio uvesti taj kult i u Rim. Iako su Rimljani bili poznati po tome što su prihvaćali strana božanstva, Heliogabalovo inzistiranje na samo jednom bogu bilo je prava uvreda. Ranije su mu gledali kroz prste jer se nije mnogo miješao u politiku – izuzev nekoliko pobuna koje je ugušio i nekoliko ubojstava koja je naredio – no sada je pokušao mijenjati državu u području koje nije smio taknuti, religiji. Počele su se kovati zavjere protiv njega.
Provokacija koja je prelila čašu strpljenja Rimljana bila je careva ženidba Vestalkom, svećenicom najsvetijeg kulta u carstvu. Ove poštovane žene morale su, naime, biti djevice, a ako bi taj zavjet prekršile, za kaznu bi ih žive zakopali.
Nesretnica koju je prisilio na brak zvala se Akvileja Severa i bila mu je rođakinja (po majčinoj strani, car je potekao iz dinastije Severa). Njegova majka također se ponašala razvratno, ne poštujući rimsku kulturu, a uz to se pojavljivala na sjednicama senata, zauzimajući mjesto do cara, čime je kršila sva pravila te drevne institucije.
Cara kojem su popustile sve kočnice na koncu su ubili pretorijanci. Nedugo prije osamnaestog rođendana, pripadnici garde odrezali su mu glavu, a jednako su postupili i s njegovom majkom. Obezglavljena tijela vukli su gradskim ulicama, da bi ih potom, na oduševljenje puka, bacili u Tiber.
Piše: Lucija Kapural
