Razvijen u vrijeme hladnog rata: NASA-in zrakoplov X-15 i nakon šezdesetak godina najbrži je na svijetu!

Živimo u svijetu koji se sve brže mijenja, tako se najavljuje da će u komercijalnu upotrebu, za koju godinu, ući hipersonični zrakoplovi, koji će nam omogućiti putovanja na velike udaljenosti u kratkom vremenskom roku. Zvuči kao znanstvena fantastika, ali početak ovih zrakoplova počinje s prvim hipersoničnim zrakoplovom nazvanim Sjevernoamerički X-15.

Eksperimentalni zrakoplov

Začeci ovog projekta sežu još u davnu 1954. godinu, kada je nacrt ovog projekta dobio svoje odobrenje. Zrakoplov je dio eksperimentalnog američkog vojnog programa u kojem su sudjelovale Američke zračne snage i Nacionalni savjetodavni odbor za aeronautiku koji je preteča NASA-e. Ovaj zrakoplov tijekom svog razvojnog programa postavio je brojne brzinske i visinske rekorde. Tako je postigao šest puta veću brzinu od zvučne, zbog čega se i naziva hipersoničnim, te je postavio visinske rekorde jer je dosegnuo vanjski rub svemira.

Godine rada i brojni probni letovi


Zrakoplov X-15 rezultat je višegodišnjih istraživanja koja su pokrenuta u vrijeme Hladnog rata, kada su se obje strane ubrzano naoružavale. Ukoliko ga bolje pogledate više nalikuje na raketu s kokpitom negoli uobičajenom zrakoplovu. Prije puštanja u upotrebu obavio je skoro 200 probnih letova. Probni letovi su započeli 1959. i trajali su do 1968., i u tom razdoblju su dva leta završila padom, u kojem je jedna osoba izgubila život. Da bi ovaj zrakoplov mogao letjeti prvo je morao biti montiran na matični zrakoplov odnosno modificirani bombarder B-52, a nakon otpuštanja letio je na raketni pogon, odnosno mješavini tekućeg kisika i amonijaka.

Dizajn za velike brzine i visine

U pitanju je zrakoplov dizajniran za let na velikim visinama, gdje je zrak toliko rijedak da konvencionalni aerodinamički dodaci više ne rade. Opremljen je zbog toga sustavom kojega će kasnije koristili svemirski šatlovi. Zbog takvih visina piloti su zbog svoje sigurnosti nosili posebno dizajnirana svemirska odjela, kao mjeru predostrožnosti u slučaju gubitka tlaka u kokpitu. Zbog svoje je velike brzine zrakoplov morao biti izdržljiv na visoke temperature zbog čega je izrađen od materijala visoke čvrstoće.

Projekt rezultirao prvom generacijom astronauta

Testni piloti su utvrdili da je jako težak za upravljanje nakon što mu nestane goriva ili ako pilot ugasi motor jer je onda poput jedrilice. To je problematično zbog toga što nema karakteristike jedrilice jer je znatno teži, postiže veću brzinu i ima mala krila. Program razvoja ovog zrakoplova je rezultirao jednom čitavom generacijom astronauta pri čemu je od 12 testnih pilota njih čak 8 kasnije ušlo u svemirski program. Uključujući i slavnog Neila Armstronga. Zašto baš Neil Armstrong? Zato što je čak sedam puta upravljao ovim hipersoničnim zrakoplovom i istaknuo se, između ostalih, svojom sposobnošću brzog rješavanja problema, što mu je donijelo zapovjedništvo nad misijom Apolla 11, koja je zapamćena kao ona koja je sletjela na Mjesec.

Ispunjen postavljeni cilj

Zrakoplov je prikupio tijekom brojnih letova velik broj podataka vezanih uz daljnji razvoj nadzvučnog pogona, aerodinamično zagrijavanje, kontrolu i stabilnost zrakopolova pri velikim brzinama i visinama, pilotiranju, ljudskim čimbenicima, što je sve dalo ključne podatke koji će dovesti do svemirskih letova i razvoja budućih hipersoničnih zrakoplova nove generacije. Ovaj zrakoplov još uvijek drži najveću brzinu ikad postignutu, a to je brzina od preko 7200 km/h, dok je rekord u visini zadržao do 2004. godine. Tijekom svih tih eksperimentalnih letova sustav se neprestano poboljšavao.

Razvojem ovog eksperimentalnog zrakoplova zakoračili smo u svijet budućnosti, u kojem ćemo uskoro putovati putničkim zrakoplovima velikim brzinama koje će nam omogućiti da primjerice doručkujemo u Japanu, a ručamo u Londonu. Ono što možemo zasigurno očekivati je da će svijet budućnosti biti još pokretljiviji i povezaniji negoli je danas.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari