Razbijanje mita: Hugo Boss je proizvodio, a ne dizajnirao nacističke uniforme!

Povijest je kompleksnija negoli se  to čini na prvi pogled. Priča da je Hugo Boss dizajnirao nacističke uniforme već je dobila status urbane legende, no tome nije bilo tako. Hugo Boss je kao član nacionalsocijalističke stranke dobio mogućnost poslovne suradnje s nacistima koju je u potpunosti iskoristio, u početku kako bi preživio, a kasnije kako bi se obogatio.  Zanima li Vas kako je došlo do te suradnje i u čemu je u osnovi krivica osnivača ovog danas luksuznog branda, pročitajte tekst kojega smo za Vas pripremili.

Od pada do uspona

Hugo Boss je potekao iz srednjeg društvenog trgovačkog sloja. Njegovi su roditelji imali malu trgovinu s donjim rubljem, što mu je omogućilo da krene u poduzetničke vode s određenim iskustvom u poslovanju s odjećom. Boss se vrlo brzo osamostalio i osnovao vlastitu tvrtku za proizvodnju odjeće u njemačkom Metzingenu 1924. godine. Tvrtka koju danas poznajemo kao luksuzni brand počela je s proizvodnom jednostavne i obične odjeće. Loša financijska situacija dovela je u samo nekoliko godina njezina osnivača do bankrota. Ipak je uspio isposlovati sa svojim vjerovnicima da mu ostave nekoliko šivaćih strojeva, kako bi ponovno pokrenuo posao. Godine 1931. postao članom nacionalsocijalističke stranke te je dobio unosne poslove koji su mu omogućile da preživi, a uskoro se i basnoslovno obogati. U osnovi Boss je shvatio da će mu članstvo u stranci omogućiti preživljavanje i to je iskoristio, a stvari i danas u nekim zemljama, nećemo reći kojima, tako funkcioniraju.

Dizajn inspiriran pruskim elitnim redom vojske


Njegova je tvrtka proizvodila nacističke uniforme za SS postrojbe kao i odjeću za Hitlerovu mladež. No Hugo Boss nije dizajnirao tu odjeću već ju je proizvodio po dobivenim specifikacijama. Njezin dizajn potpisuju nacistički simpatizeri umjetnik Karl Diebitsch, kao i grafički dizajner Walter Heck. Diebitsch je osmislio crne uniforme za SS postrojbe, pri čemu je bio inspiriran pruskim vojnim elitnim jedinicama koje su nosile crne uniforme s lubanjama. Lubanje su na tim uniformama nosile poruku da nikada ne zarobljavaju, ali da isto tako nikada ni oni živi neće pasti u zarobljeništvo. Drugi član tog dizajnerskog tima je Diebitschovu umjetničku ideju stavio na papir i dao specifikacije za njezinu proizvodnju, na osnovu koje je krenula produkcija uniformi. Ono u čemu leži krivnja Huga Bossa je u tome što je u poslovanju svoje tvrtke koristio zarobljeničku radnu snagu, od kojih su glavninu činile žene. Radnice su bile smještene prvotno u kampu koji je osnovan unutar tvorničkog kruga, a tu su oskudijevale s hranom i higijenskim potrepštinama. Uz to preživjeli svjedoci kažu da ih se maltretiralo i općenito s njima grubo postupalo, kao i da su se pred njih postavljali nemogući zahtjevi.

Nakon rata Boss je snosio posljedice

Nakon rata dobio je veću kaznu koja se sastojala od više odrednica, kao prvo morao je platiti odštetu za korištenje robovskog rada, osim toga izgubio je pravo glasa kao pristaša nacista i kao treće, i najgore po njega, izgubio je mogućnost vođenja posla. Na ovu je presudu uložena je žalba koja je argumentirana time da je on bio pristaša nacionalsocijalizma, ali ne i promicatelj nacističke politike. Žalba mu je ublažena, no on je nakon toga posao prepustio svom zetu Eugenu Holyju. U osnovi Boss nije kažnjen zbog proizvodnje uniforme za naciste jer su apsolutno onda svi vlasnici tvrtki trebali biti kažnjeni budući da su svi u određenoj mjeri radili za naciste u ondašnjoj Njemačkoj. Boss je kažnjen prvenstveno zbog korištenja zarobljeničke radne snage. On je umro 1948. u Zapadnoj Njemačkoj, u šezdeset i trećoj godini.

Tvrtka poslije Bossa

U vrijeme dok je Bossovom tvrtkom upravljao njegov zet, tvrtka je bilježila lagani rast unatoč jakoj gospodarskoj krizi. Vrlo brzo je procijenio da se u zemlji pogođenoj krizom ne može izrađivati skupa odjeća te se usmjerio u svojim početcima na izradu zaštitne odjeće za radnike. Godine 1950. kada se situacija poboljšala okrenuo se izradi muških odjela. U tom zaokretu mijenja dotadašnju njemačku tekstilnu politiku i okreće se drugim tkaninama i do tada uobičajene teške i zastarjele tkanine zamjenjuje uvoznim talijanskim laganijim i kvalitetnijim materijalima, što se pokazalo opet racionalnim potezom.

Brendiranje tvrtke

Bossov zet stabilnu tvrtku prepušta svojim sinovima Jochenu i Uweu 1969. godine. Upravo će je njih dvojica učiniti popularnom na globalnoj razini. Tvrtka od kraja sedamdesetih počinje sponzorirati vozače formule 1 poput Nikija Laude, a kasnije i tima McLaren Racinga. Uspjehu tvrtke doprinose i poznata lica koja nose i reklamiraju njihovu odjeću. Bossovi unuci pokazali su odličan smisao za marketing i svojim su pametnim potezima pretvorili tvrtku u ono što je danas, iako su vođenje svoje kompanije preuzeli u svojim srednjim dvadesetim godinama. Krajem devedesetih godina 20. st. tvrtku kupuje japanska grupacija. Za koje dolazi do daljnjeg zamaha u razvoju tvrtke. Postupno dolazi do širenja proizvodnje i na druge proizvode poput parfema obuće, sunčanih naočala i raznog pribora. Proizvodnja tvrtke se premješta u Slovačku i Rumunjsku, gdje je poslovanje znatno jeftinije negoli na tlu zapadne Europe i to za čak 70 do 90 posto, što je isto svojevrsno podupiranje robovskog rada, ali u današnjem svijetu većina tvrtki ima istu politiku koja seli proizvodnju kako bi ostvarila profit na jeftinoj radnoj snazi. U drugoj polovici 90-ih godina 20. st. Hugo Boss se probio na azijsko tržište, čemu je pogodovala spomenuta kupnja od strane japanske grupacije. Danas je Hugo Boss luksuzni brand, jedan od vodećih u svijetu. Tvrtka nudi različite vrste luksuzne odjeće za muškarce, žene i djecu.

Mrlje iz prošlosti izlaze u javnost

Godine 1997. u javnost je plasiran podatak o suradnji Huga Bossa s nacistima. Dvije godine kasnije američki odvjetnici, koji su djelovali u ime preživjelih, pokrenuli su sudski postupak protiv tvrtke Hugo Boss zbog zloupotrebe zarobljeničke radne snage tijekom rata. Može se pretpostaviti da su marketinški stručnjaci odlučili da je najbolja strategija potpuno razotkrivanje povijesti tvrtke. Upravo zbog toga tvrtka je naručila nepristranog istraživača ekonomske povijesti da prouči prošlost tvrtke, pri čemu je financijski poduprla to istraživanje bez ikakvog uplitanja u istraživački proces. Autor knjige nazvane “Hugo Boss 1924.-1945.” je ekonomski povjesničar Roman Koester na Sveučilištu u Münchenu, a koji je zaključio da ne samo da je Hugo Boss poslovao s nacistima već da je bio i nacist po svojim uvjerenjima. Istovremeno s izlaskom knjige 2011. tvrtka se javno ispričala zbog svoje prošlosti.

Pogledamo li oko sebe uočit ćemo da manje-više sve velike kompanije, a čiju odjeću svjesno kupujemo, eksplatiraju robovsku radnu snaga dječju ili odraslu, do sada nisu odgovarale za svoje iskorištavanje i da se taj proces nastavlja. Sudski postupci se obično podižu na osnovu kontroverznih reklamnih kampanja, ali i ne za sam robovski rad. Nakon što se podigne prašina u medijima, obično se i brzo slegne

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari