Godine 1898. Marie Curie-Sklodowska i njen suprug Pierre Curie otkrili su radioaktivni kemijski element radij. Nešto manje od dvadeset godina kasnije otvorit će se prvi pogoni u kojima će se radij koristiti kao sastojak boje za bojenje vojnih satova kako bi svijetlili u mraku. Prvi otvoreni pogon za bojanje radio je u Orangeu u New Jerseyu, a koji je u svoje najbolje dane zapošljavao oko 1000 mladih žena, među kojima je bilo dosta tinejdžerica. Ovako mlade djevojke bile su osobito poželjne kao radna snaga jer su imale male ruke potrebne za minuciozni posao koji je trebalo obaviti. Bio je to dobro plaćen posao koji je ženama omogućavao ne samo tri puta već plaću od onih u drugim tvornicama već im je donosio i određeni prestiž u društvu. Žene koje su ga obavljale nazivale su se slikaricama satova. Bio je to elitni posao za siromašne radnice.
Tvrtka Radium Dial bila je među prvim koje su u svom pogonu koristile ovu radioaktivnu boju za brojčanike satova. Ti su satovi najvećim dijelom proizvedeni kao dio profitabilnih ugovora s vojskom. Njihova je upotreba omogućila vojnicima u mraku, da bez napuštanja položaja, znaju koliko je točno sati. Ovi satovi su u dvadesetim i tridesetim godinama 20. stoljeća bili pomodan proizvod, kao što se i bavljenje ovim poslom bojanja smatralo izvanserijskim poslom. Tvrtku je vodio Joseph A. Kelly stariji, a ona je djelovala u Ottawi u američkoj saveznoj državi Illionis.
Zubi koji svijetle u mraku
Zaposlenice su oslikavale brojčanike satova, no kako je boja sadržavala radioaktivni radij, nakon kratkog vremena dolazilo bi do deformiranja dlaka na kistu, pa su poslodavci tražili od zaposlenica da jezikom oblikuju kistove, kako bi bile što preciznije u svom oslikavanju. Svaki put kada bi to činile, progutale bi malo svjetleće zelene boje. Na taj su način radnice radij direktno unosile u organizam, što je bilo smrtonosno. Radij se u organizmu skladišti poput kalcija, pa kada uđe u organizam prvo se taloži u kostima i potom počinje zračiti što dovodi do propadanja kostiju i cijelog organizma. Budući da zaposlenice nisu znale što točno nanose na brojčanike, često su se šalile i ovom bojom oslikavale nokte, zube i lice. Navodno su voljele u noćni život izaći sa svjetlećim zubima ili nekim drugim dijelovima tijela, što je dodatno utjecalo na povećanu smrtnost ovih radnica.
Radij je postao popularan, bilo ga je u svemu
Radij je uskoro postao izuzetno popularan te se u skladu s tim posvuda koristio, stavljao se primjerice u pastu za zube, razne kreme, kao i u hranu i piće. Bio je isto tako medicinski lijek za sve. Uprava tvornice je pak bila iznimno oprezna u rukovanju s ovim bojama.
Problemi sa zubima, anemija i …
Prvi koji su kod ove skupine žena uočili probleme su stomatolozi jer su se prvi pokazatelji obolijevanja javili u vidu bolnih zuba, što je bilo praćeno njihovim ispadanjem, a ti su simptomi bili pojačani anemijom, kao i lakom lomljivošću kostiju te neplodnošću. Dugoročno gledano učinci radija bili su zastrašujući. Prve poznate žrtve počele su pokazivati znakove bolesti početkom 20-ih godina 20. stoljeća. Prva žrtva među radnicama bila je Mollie Maggia kći talijanskih doseljenika, koja je umrla s 24. godine, a čije su sestre, također, radile u ovoj branši. Molie je prvo zbog uznapredovale bolesti napustila posao. Njeni problemi su, kao i kod većine, počeli sa zuboboljom, no kada bi stomatolog izvadio jedan zub, počeo bi ju boljeti drugi i tako unedogled. Ne mjestu izvađenih zuba javljali su se čirevi, koji su bili puni krvi i gnoja. Ona je patila i od bolova u udovima, a na kraju više nije mogla hodati. Njezina se donja čeljust raspala upravo kod zubara. Umrla je kasnije gušeći se u krvi koja se nije mogla zaustaviti 1922. godine. Za nju je u smrtovnici napisano da je umrla od sifilisa, i na taj ju je način uprava, kao uostalom i druge radnice, željela diskreditirati. No, Mollie je patila od tzv. radijacijske čeljusti. Njena je sestra opisala ovu smrt kao “bolnu i strašnu”.
Traži se odvjetnik!
Ženama iz New Jerseya trebalo je nekoliko godina da pronađu odvjetnika koji bi ih bio voljan braniti. Nitko nije htio ići u bitku protiv “velikih igrača” koji su imali novac i moć. Na kraju krajeva djevojke nisu imale ni podršku javnosti jer je to bilo vrijeme gospodarske krize kada nije bilo posla, a ovakve su tvrtke donosile novac gdje ga nije bilo. Uglavnom, djevojkama se napokon posrećilo 1927. godine, kada je Raymond Berry prihvatio njihov slučaj. Sudski postupak je zbog odugovlačenja započeo tek 1928., kada su se sve tužiteljice već bile praktički nepokretne. Bile su to Grace Fryer, Edna Hussman, Katherine Schaub i sestre Quinta Maggia McDonald i Albina Maggia Larice. Ovaj je sudski spor potaknuo pitanje zaštite na radu. Nakon odluke suda slijedile su protutužbe, a takva je situacija potrajala jer se na svaku odluku suda u korist radnica, druga strana žalila. U konkretnom primjeru tvrtka bi optuživala žene da pokušavaju svoje bolesti prebaciti na teret tvrtke. Tek nakon osam žalbi je tvrtka Radium Dial odlučila platiti. Grace i ostale djevojke bile su, zbog nedostatka vremena, prisiljene nagoditi se izvan suda.
Ako žene koje su oslikavale brojčanike nisu razvile tijekom vremena problem s čeljusti, patile bi od sarkoma odnosno velikih tumora kostiju koji su mogli rasti bilo gdje na tijelu. Slučaj je to koji je usmjerio “prst na poslodavca” kao odgovornog za zdravlje svojih zaposlenika, što je utjecalo na oblikovanje radnog zakonodavstva u smislu zaštite na radu. Nakon toga je uspostavljena Uprava za sigurnost i zdravlje na radu što je samnjilo broj smrtnih slučajeve na poslu za 1/3 na godišnjoj razini.
Dobivena bitka
Žene su dobile na kraju sudski spor, ali bila je to samo dobivena bitka, a ne i rat. Ne samo da su ove mlade žene bile osuđivane od strane uprave tvrtke već i od strane okoline jer je vladala neimaština i kada je zarada bila u pitanju nije bilo mogućnosti za biranje Tvrtka je platila tužiteljicama iznos koji nije bio veći od 10.000 dolara jer je zajedno sa svojom ostalom imovinom, u međuvremenu, prebacila sjedište tvrtke iz New Jerseya u državu New York. Djevojke su uz taj novac dobile obećanje da će svake godine dobivati od tvrtke dodatnih 600 dolara dok god su žive, kao i obećanje da će im se pokriti svi potrebni bolnički troškovi liječenja.
Samo 1666 puta više od dopuštenog!
Predsjednik tvrtke Radium Dial Joseph Kelly je smijenjen 1934. ali nakon toga nije želio mijenjati zanimanje pa je otvorio drugu tvrtku za bojanje brojčanika s radioaktivnom bojom. Tvrtku je nazvao Luminous Processes, a svoje je postrojenje, također, locirao u Ottawi, samo nekoliko blokova dalje od tvrtke Radium Dial. Ova je nova tvrtka radila desetljećima sve do 1976. Komisija za nuklearnu regulaciju kaznila je tvrtku sredinom sedamdesetih 20. stoljeća jer je emitirala znatno više zračenja od dopuštenog. Bilo je to zračenje više za 1666 puta od one prihvatljive razine, a budući da nisu mogli udovoljiti propisima kojima bi smanjili zračenje, tvrtka je na kraju zatvorena.
Sigurnosni uvjeti na radu su se znatno poboljšali do početka 70-ih godina 20. stoljeća. Dio djevojaka je izgubio bitku s bolešću vrlo rano, dok su druge proživjele svoje živote lošeg zdravlja. Njihovi ostaci su i dalje radioaktivni i pokazuju znakove zračenje koje bi trebalo potrajati sve do sredine četvrtog tisućljeća.
Piše: Sonja Kirchhoffer
