R.I.P. u Njemačkoj samo na određeno vrijeme

Nijemci žive u uređenom društvu u kojem je sve zakonski propisano, isto vrijedi i za samu smrt. Dok je većina nas na ovim prostorima zabrinuta za troškove života, Nijemce zabrinjavaju više troškovi umiranja. Nije da nas ne zabrinjavaju jer smo po tom pitanju u većim problemima od Nijemaca, no Nijemci su tu racionalniji i imaju neka čudna pravila vezana uz pokapanja. Ukoliko Vas zanima o čemu je riječ, pročitajte naš današnji članak.

Usporedba troškova Njemačka – Hrvatska

U Njemačkoj, kao i kod nas, neovisno jeste li kremirani ili se odlučite na klasičan ukop jednostavno se morate pokopati na groblju, što pokazuje krajnju nefleksibilnost jer umirućima ne ostavlja puno izbora dok su Sjedinjene Države vrlo liberalno tržište, koje omogućava da osoba zaista sama odluči gdje želi da njezino tijelo završi nakon smrti. Troškovi pogreba u Njemačkoj koštaju, ovisno o platežnim mogućnostima, između 5 000 i 15 000 eura, ali i više. U Hrvatskoj su oni znatno manji, i mogu doseći cifru i od 2 000 eura, no s obzirom  na platežnu moć prosječnog Nijemca i nas, svakako se oni lakše snalaze s plaćanjima pogrebne industrije. U Njemačkoj je uz to sve digitalizirano u smislu samog žalovanja, slanja pozivnica za sprovod i slično, što u nas još nije globalno profunkcioniralo.

Pogrebni turizam

Međutim, kako bi se izbjegli veliki troškovi pogreba razvija se danas i pogrebni turizam kojim se nastoji izbjeći krutost nefleksibilnih sustava. Njemački je sustav pokapanja donekle usporediv s hrvatskim jer unatoč tome što ćete primjerice biti kremirani i dalje morate prije kremacije biti položeni u lijes i najčešće trebate imati osigurano grobno mjesto. Doduše možete tražiti i dozvolu za istresanje pepela, ali je to  već nešto duži postupak. Mnogi izlaz vide u doniranju svojih tijela znanosti, s tim da je ta praksa postala toliko popularna, barem u Njemačkoj, da Instituti za anatomiju, kojih u Njemačkoj ima više od 30, moraju odbijati pristigla tijela ili im čak naplatiti preuzimanja. Nijemci se poput većine naroda razvijenih zemalja sve više odlučuju za kremaciju, ali u njih postoje jake regionalne razlike pa tako u područjima gdje je utjecaj Katoličke crkve izuzetno jak ukop je češći od kremacije, unatoč tome što je Crkva odobrila kremaciju još 1963. godine. Propisi idu tako daleko da ne možete slobodno odlučiti što ćete i kako napisati na nadgrobnom spomeniku, pa su spomenici postali jednolični i na njima više nema mogućnosti za nikakvu personalizaciju. Pravila su jako restriktivna i s njima su svi nezadovoljni. Zahvaljujući razvoju pogrebnog turizma Nijemci koji mjestom stanovanja gravitiraju prema Švicarskoj često svoj pepeo daju prosuti u Bodensko jezero, što dovodi do nezadovoljstva s druge strane, iako švicarski zakoni po tom pitanju ne postavljaju nikakva ograničenja.


Novi zakoni

Ipak se javljaju novi zakoni, tako je početkom 2015. donesen zakon u njemačkom gradu-pokrajini Bremenu koji dopušta pokop preminule osobe i izvan groblja. To znači da se neka osoba može legalno pokopati ili se pak njen pepeo može prosuti gdje je to pokojnik odredio. No, i tu postoji ono što se naziva “kvakom 22” da bi to mogli realizirati morate živjeti u Bremenu prije smrti, te pravovremeno podnijeti zahtjev u kojem ćete navesti svoje želje prije negoli “odlepršate” na drugi svijet. Isto tako taj postupak možete odraditi samo na području svoje pokrajine. U pokrajini Sjevernoj Rajni-Vestfaliji bilo je zakonom dopušteno predati ostatke kremirane osobe članovima obitelji, koji su onda urne držali u svojim kućama i izbjegavali kupovinu grobnih mjesta, što je područje koje je okarakterizirano kao zakonodavno sivilo. Zbog iskorištavanja “rupa u zakonu” taj je zakon u Vestfaliji u zadnjih nekoliko godina revidiran te zahtjeva od obitelji da prilikom preuzimanja urne navedu gdje će tu urnu točno pohraniti, a što se mora obaviti u  zakonskom  roku, koji iznosi 6 tjedana.

Nešto fleksibilniji sustav u odnosu na Hrvatsku

Unatoč svemu, u cijeloj Njemačkoj je dopušteno staviti pepeo u bio razgradivu urnu  koja će se pokopati u korijenski sustav starog ili novog drveta. Ipak, ni tu nije baš sve liberalno pa je tako takav ukop moguće odraditi samo u određenoj šumi. U Hamburgu se ljudi mogu pokopati u istom grobu sa svojim kućnim ljubimcima. Mnogi Nijemci imaju točno određene želje i ako ih ne mogu ostvariti u svojoj zemlji pokapaju se u liberalnijim zemljama poput Nizozemske, Češke i nekih drugih. Ako ste primjerice useljenik i želite prevesti tijelo kući to nije tako jednostavno, kako se možda na prvu čini. U tom slučaju brigu oko tijela rješavaju pogrebni zavodi koji se brinu i oko papirologije i prijevoza ostataka preminulih. U slučaju da osoba nema nikoga tko bi ju pokopao i odradio poslove oko ukopa i na kraju krajeva sve to platio, troškove  snosi država. U Hrvatskoj nije tako, nedavan primjer imamo u slučaju mladog Romana Wagnera koji je poginuo u prometnoj nesreći, a kako su mu roditelji umrli, njegovo je tijelo mjesecima ležalo u hladnjači dok prijatelji nisu skupili novac za njegov pogreb.

Najam grobnice

Nijemci kao i neki drugi europski narodi ne kupuju grobnice već ih iznajmljuju na rok od 15 do 30 godina. Što otvara pitanje što se poslije događa s tijelima nakon što istekne najam? Zbog ograničenog prostora groblja većina pogrebnih poduzeća dopušta da osobe budu u unajmljenoj grobnici do 30 godina, a nakon toga svoj grob trebaju prepustiti drugoj umrloj osobi. Ostaci starih “podstanara” se potom ponekada prebacuju u masovnu grobnicu ili se njihovi ostaci pohranjuju u poseban spremnik i zakopavaju dublje unutar iste grobnice, gdje stiže novi “najmoprimac”. Kada vrijeme “najmoprimca” istekne, najmodavac uklanja nadgrobni spomenik i postavlja novi. No, prije tog postupka lokalni dužnosnici moraju obavijestiti obitelj pokojnika o tome. Raspitali smo se i saznali da najam grobnice na 25 godina u Njemačkoj stoji između 2100 i 2700 eura, a produljenje najma na još 15 godina dodatnih 1320 eura.
Živimo u instant svijetu u kojem su i sjećanja kratkoročna i svedena eventualno na nekoliko desetljeća, što isto tako i pokojnicima omogućava počivanje u miru na točno određeno vrijeme.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari