Putovanje u srce tame: “Vi jedete perad i koze, mi ljude. U čemu je razlika?”

Kako bi opravdali svoje kolonijalističke pretenzije, Europljani su kroz povijest podgrijavali priče o primitivnim, opasnim Afrikancima, poseban naglasak stavljajući na njihovu sklonost kanibalizmu. Valja, međutim, znati da je Afrika golem kontinent i da u mnogim njenim područjima ovakva praksa nikada nije zabilježena. Kad govorimo o afričkim ljudožderima, u prvom redu mislimo na žitelje Kameruna i susjednog Konga. Stravični običaj ondje datira od davne prošlosti, a u Kongu se zadržao sve do polovice dvadesetog stoljeća.

Njemački istraživač Georg Schweinfurth, koji je od 1869. do 1888. putovao Kongom, zabilježio je brojne primjere kanibalizma kod tamošnjih plemena. Izvijestio je tako da su Ubangi, pleme poznato po golemim ukrasnim tanjurima utisnutim u usne, redovito konzumirali meso robova. Na teritoriju plemena Azande, tragove kanibalizma pronašao je posvuda: sa stabla su visjeli smežurani dlanovi i stopala, dok su na dugačkim štapovima ispred koliba bile nataknute lubanje pojdenih žrtava. U loncu, doznao je, nisu završavali samo ratni zarobljenici ili ubijeni neprijatelji, već i preminuli Azande. Istražujući rijeku Uele, Schweinfurth je susreo pripadnike plemena Monbuttu, koji su još revnije proždirali svoje susjede. Premda su uzgajali stoku, u dovoljnim količinama da namire svoje prehrambene potrebe, istraživaču su objasnili da ljudsko meso smatraju posebnom poslasticom. “Neprijateljske ratnike, koje bi zarobili nakon bitke, odvodili su u vezane, kao kad mesari vode ovce u klaonicu. Sljedeći dan bi ih ubili zbog svoje strašne i gnjusne pohlepe”, s gađenjem je zapisao istraživač. Osobito odbojnima smatrao je običaje plemena Bambala: omiljene delicije su im bile ljudsko meso koje je već počelo truliti (na nekoliko dana bi ga zakopali u zemlju) te pasta od ljudske krvi i brašna.

Čak ni masovni dolazak kršćanskih misionara u drugoj polovici devetnaestog stoljeća nije mogao iskorijeniti kanibalizam među kongoanskim plemenima. Velečasni Holman Bentley, koji je radio za podružnicu baptističkoga misionarskog društva tijekom posljednjih desetljeća viktorijanske vladavine, ispričao je brojne anegdote o jezivim prehrambenim navikama lokalnih naroda. Jedne večeri, poglavica Boshonga zamolio je Bentleya i njegove prijatelje da mu posude nož. Misionari su doživjeli šok kad su, nekoliko dana kasnije, doznali da je njihov ljubazni gost tim nožem prerezao grklnan mlade robinje, koju je kasnije s velikim tekom pojeo. Prigovori zbog takvih postupaka nisu padali na plodno tlo. “Vi jedete perad i koze, mi ljude. U čemu je razlika?”, pitao je misionare pripadnik jednoga kanibalskog plemena.

Bentleyeve navode potvrdio je satnik Sidney Hinde, koji je od 1880. do 1890. služio u oružanim snagama Slobodne države Kongo. “Tijekom mojih ekspedicija diljem zemlje, najviše me pogodio prizor brojnih raskomadanih tijela na koje sam naišao. Nitko, ni mlad ni star, ni žena ni dijete, nije bio izuzet od toga da bude poslužen kao hrana osvajačima ili susjedima”, zapisao je u memoarima. Nažalost, ova praksa nije jenjala ni koncem viktorijanskog razdoblja.

Ekspedicija Kraljevskog društva 1924. godine otkrila je da je kanibalizam još uvijek prisutan kod nekih lokalnih plemena. Jeziva praksa je, međutim, doživjela promjenu – više se nije radilo o konzumaciji mesa ratnih zarobljenika, već o ritualnom ljudožderstvu. Oko tijela preminulog člana zajednice rođaci bi se okupili na bdijenju. Kad bi pala noć, pokojnika bi razrezali te dijele njegova tijela, uz obredno pjevanje, s poštovanjem pojeli.


Piše: Lucija Kapural

Komentari