Suprotno uvriježenome mišljenju, portugalski moreplovac Ferdinand Magellan (1480. – 1521.) nije bio prvi čovjek koji je oplovio svijet. Štoviše, takvu ambiciju nikad nije ni imao – sve čemu je stremio bilo je pronalaženje zapadnog puta do Indije, preciznije Začinskih otoka, koji su obećavali golemi profit u trgovini.
Pet brodova zaplovilo iz Sanlúcara
Na putovanje je krenuo u službi španjolskog kralja Karla, s pet brodova. Jedrenjaci “Trinidad”, “San Antonio”, “Concepción”, “Victoria” i “Santiago” u jesen 1519. su se otisnuli iz Sanlúcara, uz blagoslov lokalnog svećenika.
Magellan je plovio duž obale Južne Amerike te kroz prolaz – koji će kasnije dobiti njegovo ime – prodro do Tihog oceana. Upravo njegovi mornari su najveće moru na svijetu prozvali “el mar pacifico”. Ondje su, naime, iskusili čak 110 dana izuzetno mirne plovidbe (geografska stvarnost je pak posve drugačija: Pacifik pripada u prirodno najživlje dijelove svjetskog mora).
Magellan je 1521. stigao do otočja koje je nazvao Ladrones, a zatim do otoka Samar i Cebu u Filipinima. Bila je to posljednja postaja njegova puta – istraživač je poginuo u borbi s domorodcima na otoku Mactan.
Zaboravljeni zamjenik
S ekspedicije se vratio samo jedan manji brod, “Victoria”, pod vodstvom neustrašivog Baska Juana Sebastiána del Cana. Tim putovanjem prvi je put oplovljena Zemlja – Del Cano, ranije Magellanov zamjenik, odlučio je da se neće vraćati istim putem već će s Filipina nastavi put prema zapadu.
Zasluga za povijesno putovanje rijetko mu se pripisuje; štoviše, njegovo ime mnogima uopće nije poznato. Pod Del Canovim zapovjedništvom, natrag u Španjolsku uspjelo se vratiti tek 18 od 265 članova prvotne posade. Što je kumovalo tako golemoj smrtnosti mornara?
Prljava, slana odjeća
Sudbina Magellanovih ljudi nije bila neuobičajena za onovremena daleka putovanja. Španjolski i portugalski brodovi iz šesnaestog stoljeća bili su maleni i neadekvatno opremljeni. Kako se na njima nalazilo do stotinu članova posade, životni prostor bio je skučen te je većina spavala na palubi, izložena elementima. Odjeća im je bila prljava i smrdljiva, budući da je nisu imali u čemu oprati, a sol u njoj samo je otežavala sušenje.
Prehrana je bila oskudna i jednolična – keksi i usoljeno meso, katkad grah, bili su glavne namirnice. Te “delicije” su, nažalost, privlačile i štakore te crve, koji bi ubrzo brojčano nadmašili posadu. Kad bi se zalihe istanjile, valjalo je uloviti kakvu ribu, no bilo je dana kad ova nije grizla. U očajanju, mornari bi tada navalili na ono što nije predviđeno za ljudsku prehranu.
Štakori na meniju
Zabilježeno je, primjerice, da su Magellanovi izgladnjeli ljudi močili kožne predmete u moru, da omekšaju, a potom ih pekli i jeli. “Sladili” su se i piljevinom, keksima natopljenim štakorskim urinom, pa i samim štakorima.
Problem je bila i voda, koja je u bačvama nakon kratkog vremena postajala sluzava i smrdljiva. Premda vino i pivo duže traje, pomorci bi ih u pravilu najprije popili, da bi odvratnom vodom gasili žeđ po iscrpljenju njihovih zaliha.
Zbog nedostatka vitamina C, masovno su obolijevali od skorbuta, bolesti koja se očituje bolnim udovima i kostima, zadebljanjem kože, krvarenjem zubnog mesa i klimavim zubima. U konačnom stadiju, javljali su se edemi, grčevi, žutica i stanje šoka. Ova stravična bolest desetkovala je Magellanove mornare, a preživjelima je presudila loša higijena. Oslabljenog imuniteta, postali su lak plijen tifusa i drugih tropskih bolesti. Padovi s konopaca i jarbola također su bili vrlo česti – malobrojni koji bi ostali na životu nakon takvog života bili su doživotno osakaćeni.
Piše: Lucija Kapural
