Dana 24. veljače 1986. godine, u losangeleskoj četvrti Van Nuys ubijena je mlada žena. Tijelo dvadesetdevetogodišnje medicinske sestre Sherri Rasmussen je, na povratku s posla, pronašao njen suprug John Ruetten, kompjuterski stručnjak. Ušavši u dnevni boravak, nesretni čovjek počeo je vrištati: ondje, u lokvi krvi, ležali su ostaci žene koju je volio više od svega, s kojom se vjenčao samo nekoliko mjeseci ranije. Njeno anđeoski lijepo lice, koje je s nježnošću promatrao svake večeri, više nije bilo prepoznatljivo: počinitelj zločina izudarao ga je tolikom silinom da se pretvorilo u krvavu kašu!
Iživljavanje nad truplom
Obdukcija je pokazala da je Rasmussen ubijena s tri metka u prsa, dok su stravične ozljede na njenom licu nastale posthumno. Nakon smrti je ostavljen i snažan ugriz na njenoj lijevoj podlaktici. Istražitelji su ga fotografirali i uzeli bris sline s njega, no kako DNK analiza u to vrijeme još nije bila razvijena, taj trag nije ih daleko doveo.
Premda je iživljavanje ove vrste tipično za zločine iz strasti, radna teorija je bila da je riječ o pljačci koja je pošla po zlu. Naime, u istoj toj ulici zadnjih je tjedana opljačkano nekoliko kuća, a jedna od žrtava, žena koju su uljezi istukli zato što im nije dovoljno brzo predala nakit, počinitelje je opisala kao dvojicu sredovječnih Latinoamerikanaca srednje građe.
Očeva slutnja
Dok je Policijski odred Los Angelesa (LAPD) tragao za nasilnim dvojcem, tek jedan čovjek uporno je ponavljao da ovi nemaju nikakve veze sa Sherrinim ubojstvom. Radilo se o žrtvinom ocu. Premda je bio tek skroman automehaničar, koji o forenzičkoj znanosti i istražiteljskim tehnikama nije imao pojma, Nels Rasmussen bio je posve siguran da policajci griješe. Njegovi voljenu kćer nisu ubili nikakvi Latinoamerikanci. Štoviše, nisu je ubili muškarci, već jedna žena. Jedna policajka.
Kći mu se, naime, više puta žalila da joj bivša Johnova djevojka, narednica Stephanie Lazarus, stalno “diše za vratom”. Nazivala ju je u gluho doba noći, pratila je po gradu, a jednom je čak osvanula na njenom poslu, prijeteći joj da će loše završiti ako ne ostavi Johna.
Hladni slučaj
Detektivi su doista ispitali kolegicu, no ova, bistra, elokventna i bez mrlje u karijeri, brzo je odbacila sumnje sa sebe. Priznala je kako je patila kad ju je njen prvi ozbiljan dečko ostavio zbog druge, ali je čvrstim glasom napomenula kako je i sama krenula dalje – ta pronašla je novog, znatno prikladnijeg partnera. “Kad bi žene ubijale svakog muškarca koji se poigrao njihovim srcem, ulice bi bile prekrivene leševima”, čak se našalila. Naravno, kolege su se mogli malo više potruditi da istraže njen alibi ili pretraže njenu kuću. Da su, primjerice, učinili ovo drugo, u Stephanienoj ladici pronašli bi jedan od predmeta koji je ukraden iz žrtvine kuće – njen vjenčani list. No, zaključili su kako nema smisla gubiti vrijeme na maltretiranje uzorne kolegice. Napokon, bila je jedna od njih.
Kako počinitelji serije pljački nisu pronađeni, a policajci su imali pune ruke posla s tada aktualnim krvavim obračunima bandi preprodavača cracka, istraga je s vremenom zašla u slijepu ulicu. Malobrojni dokazi će, nagurani u kutiju, gotovo četvrt stoljeća ležati u prašnjavom arhivu, zajedno s ostalim neriješenim slučajevima. Kako su godine prolazile, gospodin Rasmussen gubio je nadu da će ubojica njegove kćeri ikada biti priveden pravdi.
Kako pribaviti DNK?
Godina 2009. bila je dobra za policijske snage Los Angelesa. Kako je broj nasilnih zločina zadnjih godina bio u laganom padu, čuvari zakona dobili su sredstva da istraže tzv. hladne slučajeve, one koji su godinama, pa i desetljećima ležali zaboravljeni u arhivima. Jedan od njih bio je slučaj Sherri Rasmussen. Ovaj put, policajci su puno pomnije istražili Stephanie Lazarus.
Premda je njena karijera u međuvremenu strelovito uzletjela – postala je glavna detektivka za krađe umjetnina u gradu – istražitelji su pronalazili sve više dokaza o njenoj prijekoj naravi. To je, dakako, nije nužno činilo ubojicom, no sada je postojao jednostavan način provjere: DNK. Kako bi pribavili njen genetski materijal, policajci su skovali lukav plan.
Mladi detektiv, odjeven u civilnu odjeću, osumnjičenicu je pratio po gradu. Kad je na nekom kiosku kupila kavu u plastičnoj čaši, znao je da će se ubrzo domoći nagrade za svoj trud. Nesvjesna činjenice da je netko motri, Lazarus je, iskapivši piće, čašu ležerno odbacila u koš za smeće. “Bingo!”, sebi u bradu je promrmljao detektiv kad je dragocjeni komad plastike ubacio u vrećicu za dokaze.
Policajka na doživotnoj robiji
Dvojica istražitelja, Greg Stearns i Dan Jaramillo, pozvali su Stephanie Lazarus u sobu za ispitivanje, tobože kako bi se konzultirali s njom oko krađe neprocjenjivo vrijedne slike. Prvotnu ideju, da se s osumnjičenicom nađu na neutralnome mjestu, primjerice u kafiću, odbacili su iz jednostavnog razloga: prema zakonu, svatko tko uđe u sobu za ispitivanje mora predati oružje dežurnom službeniku. A oni nisu htjeli da detektivka Lazarus, ako stvari pođu po zlu, upotrijebi službeno oružje protiv njih.
Snimka tog ispitivanja, koja je dostupna javnosti, svjedoči o rafiniranoj istražiteljskoj tehnici. Razgovor, koji je počeo u opuštenu, kolegijalnom tonu, postao je napet poput Shakespeareove tragedije u trenutku kad su istražitelji počeli postavljati pitanja o ubojstvu Sherri Rasmussen. Premda je Lazarus, koja je i sama vodila bezbroj takvih razgovora, u tom trenutku morala znati da je pozvana u svojstvu osumnjičenice, propustila je učiniti najpametnije u toj situaciji, pozvati odvjetnika. Umjesto toga, nervozno je odgovarala na pitanja, opetovano naglašavajući kako se ne sjeća nečeg što se dogodilo “prije milijun godina”. Često je skakala samoj sebi u usta, a na snimkama se jasno vidi kako se njena prsa nadimaju od uzbuđenja, a njene grimase i laiku bi otkrile da je riječ o krivcu koji zna da je uhvaćen. Kad su detektivi konačno otkrili svoje karte te upitali kolegicu je li im spremna dati uzorak DNK, ova je, poput iscrpljenog brodolomca, promucala: “Možda”. Nakon toga, pročitali su joj prava i namaknuli lisičine na ruke.
DNK analiza pokazala je da je ugledna detektivka bila ta koja je ugrizla ruku mrtve Sherri Rasmussen. Uz svjedočenje niza osoba koje su otkrile detalje o njenim nasilnim ispadima iz prošlosti, bilo je to dovoljno da porota donese pravorijek: “Kriva je”. Dvadeset tri godine nakon što je okrutno ubila suparnicu, Stephanie Lazarus osuđena je na doživotnu robiju, s mogućnošću pomilovanja nakon odsluženih dvadeset sedam godina.
Psiholozi koji su proučavali njen slučaj ponudili su jednostavno objašnjenje činjenice da se ova iznimno inteligentna žena ponašala prilično glupavo za vrijeme ispitivanja – Lazarus je bila sigurna da se izvukla, sigurno skrivena iza svoje značke, a činjenica da je otkrivena nakon toliko godina stigla je kao apsolutni šok.
Piše: Lucija Kapural
