Katastrofa koja se zbila u Černobilu 1986. godine utjecala je ne samo na ljude, već i na cjelokupni biljni i životinjski svijet. U osobito teškom položaju su se našli psi, a koje su vlasnici dijelom ovdje ostavili prigodom evakuacije. Nakon odlaska ljudi, poslana je vojska koja je trebala rješiti problem na vojnički način. No, kako to već biva nisu uspjeli zatrti ostavljenu pseću populaciju jer život uvijek iznađe neki svoj način preživljavanja, pa je tako bilo i ovaj put.
Nevolje po čerbnobilskim psima
Danas na području oko same nuklearne elektrane, kao i u gradu Pripjatu, dakle u području “isključenja” živi nekoliko stotina pasa lutalica. Moramo se nadovezati na terminologiju isključenosti koja neodoljivo podsjeća na svako svojevoljno isključivanje i uključivanje prekidača, poput paljenja i gašenja svjetala, uključivanja i isključivanja kompjutera, ali i svakog drugog paljenja i gašenja uređaja povezanih s električnom energijom. Ovaj termin implicira svojevoljnu isključenost što već nije u dosluhu sa stvarnim stanjem stvari. Računa se da danas veći dio pasa luta oko područja same nukelarke, a manji je na gradskom tlu.
Ovi psi su izloženi zaraznim bolestima poput bjesnoće jer su u doticaju s divljim životinjama koje su ovdje prisutne u sve većem broju. Na ovom velikom području žive tako potomci pasa koji su ostavljeni u gradu i okolici nakon nuklearne katastrofe. Oni se ovdje susreću s boleštinama koje na njih vrebaju iz divljine, ali i s prirodnom selekcijom jer postaju plijen većih i bolje adaptiranih životinja.
Genetske mutacije
Ovi psi imaju znatno kraći životni vijek i žive u prosjeku oko četiri godine, pri čemu postoje odstupanja pa neki požive čak i šest godina, ali je to izuzetno rijetko. Drugim riječima sve se svelo na onu “živi brzo i umri mlad”. Svjetske udruge spašavaju ove pse i udomljavaju ih nakon liječenja i karantene koja traje 45 dana. To je jedini način da im se pruži bolji život u kojem će doživjeti svoju očekivanju dob, i to bez gladi, hladnoće i prijetnji koje ovdje na njih vrebaju.
Tim s Državnog sveučilišta Sjeverne Karoline je objavio studiju o genetici pasa koji su ostali živjeti u zoni isključenja 2023. godine. Studija je objavljena u časopisu Canine Medicine and Genetics, a pokazala je da je u ovih pasa došlo do genetskih mutacija ne bi li se oni prilagodili promijenjenim životnim uvjetima.
“U koži psa”
Sa psima su čvrste veze ovdje uspostavili čuvari koji osiguravaju područje od neovlaštenih ulazaka. U toj ponovnoj vezi koja se stvorila između ljudske i pseće populacije, a koje su obje osuđene na boravak u ovoj zoni isključenosti, došlo je do posebnog vezivanja. Obje strane u tom odnosu dobivaju nešto. Psi hranu i pomoć, a ljudi emocionalni angažman, ali i pragmatičnu korist kada ih psi upozoravaju na uljeze u zoni isključenja. Možda je taj odnos najbolje opisao arheolog koji se bavi pripitomljavanjem životinja Gregor Larsone sa Sveučilišta u Oxfordu, a koji smatra da se čuvari stavljaju u kožu psa jer tako osvještavaju nepobitnu činjenicu da ako su psi dobro onda su i oni. Psi su danas postali prepoznatljiv simbol Černobila poput kultnog panoramskog kotača. Jedan od čuvara kaže da je veza između čovjeka i psa mnoga dublja nego što se to čini na prvu, a svi koji volimo i imamo pse, znamo da je to odista tako. Ljudi koji su zaduženi za ovo područje kažu da su psi vrlo različiti, kao i uostalom i ljudi, neki ostaju, a neki odlaze, neki su malo tu i tamo.
Čuvari smatraju da psi pružaju radost i da su simbol nastavka života i u radioaktivnom postapokaliptičnom svijetu. Utješno je što na ovom području borave organizacije poput “Fonda za čistu budućnost” ( Clean Futures Fund), a koja prati, između ostalog, stanje pasa i uopće život u zoni isključenja.
Piše: Sonja Kirchhoffer
