Marie Delphine rođena Macarty ili MacCarthy bila je pripadnica visokog neworleanskog društva. Izvori kažu da je bil lijepa i uglađenih manira. Kao lijepa žena imala je brojne udvarače pa se čak tri puta udavala. Upravo je nakon trećeg braka postala poznata kao madam LaLaurie, već prema prezimenu njezinog novog i zadnjeg supruga liječnika, koji je bio znatno mlađi od nje. No, nitko nije znao da se iza lijepe i naizgled sofisticirane žene krije patološki profil serijskog ubojice. U robovlasničkom društvu naša madam nije imala problema s pronalaženjem žrtava, tako je uvijek mogla zadovoljiti svoje sadističke nagone. Ukoliko vas zanima što je to činila madam sa svojim robovima i kako je čitava priča izašla u javnost i koje su bile posljedice za madam, zavirite u naš idući članak.
Kuća u glasovitoj četvrti New Orleansa
Buduća madame LaLaurie je bila malena djevojčica kada je izbila Haićanska revolucija na jugu Sjedinjenih Država i Karibima, u kojoj su ubijeni mnogi robovlasnici. Zbilo se to 1791. godine, a njezinog su ujaka tada ubili vlastiti robovi. Ova je revolucija na kraju samo pogoršala položaj robova, a u njoj je buduća madam počela mrziti robove. Netrpeljivost prema robovima dodatno je doprinjeo i njezin otac, koji je često ljubavao s crnim ženama. Priču o madame LaLaurie započet ćemo u vrijeme njenog trećeg braka kada je kupila zemljište za gradnju kuće u danas glasovitoj Francuskoj četvrti u New Orleansu. Zemljište je kupila 1931., a već je iduće godina na njemu izgradila lijepu kuću u kojoj je živjela sa suprugom i njihove dvije kćeri. Krajem iste godine, dakle 1832., podnijela je zahtjev za odvajanjem od supruga, ustvrdivši da suprug s njom postupao na način koji jednostavno nije podnošljiv. Neovisno o njezinim bračnim razmiricama sa suprugom, kuća je bila i ostala središte okupljanja ondašnjeg bogatog svijeta. Svatko tko je držao do sebe dolazio je na njezine zabave. Prilikom tih svečanosti robovi su posluživali goste, a madam se prema njima ponašala pristojno. Nitko nije znao što se zbivalo iza zatvorenih vrata.
Pad malene ropkinje u smrt
Situacija se promijenila 10. travnja 1834. kada je u kući izbio požar. No doduše i ranije su se pojavile sumnje da nešto ovdje nije u redu. Robovi su jednostavno nestajali, znatno brže nego što je bilo uobičajeno, a kolale su priče o zlostavljanju. Gradske su vlasti poslale inspekciju, no kako prilikom nje nije nađeno ništa inkriminirajuće, sve se nastavilo po starom. No, priča je uskoro dobila svoj nastavak. Kada je malena djevojčica Lia češljala madam i nenamjerno ju počupala ova ju je odlučila kazniti bičem zbog čega se djevojčica u strahu popela na krov kuće odakle je pala, bilo da se poskliznula ili da je bila gurnuta s krova. Nakon toga gradske vlasti su madam oduzele nekoliko robova i prodale ih na javnoj dražbi. No kako je ona bila dama s brojnim vezama uspjela je sve svoje robove ponovno otkupiti i vratiti ih pod svoje okrilje.
Stravično otkriće
Na dan požara u kuću su ušli vatrogasci, u kojoj su ugledali sedamdesetogodišnju ropkinju koja je lancima bila privezana uz kuhinjski štednjak dok je madam LaLaurie pokušavala spasiti svoje dragocjene komade pokućstva, ne mareći za ženu. Žena su spasili pristigli vatrogasci, a ropkinja je pojasnila da je upravo ona namjerno izazvala požar kako bi se spasila muka jer joj je madam zaprijetila da će završiti u potkrovlju, a svi koji su živjeli u kući znali su što to znači, iz potkrovlja se više nitko nije vraćao. Žena je vatrogasce uputila prema potkrovlju gdje su pronašli pothranjene i osakaćene robove s okovima oko vrata dok su im na nogama bili lanci.
Sakaćenja robova
Priče se o njihovom stanju dosta razlikuju, uglavnom ovdje ćemo se osloniti na zapise Harriet Martineau koja se u svom pisanju o ovim događanjima koristila novinskim izvještajima i to neposredno nakon što je cijeli slučaj izbio na vidjelo, pa se čini da je i najvjerodostojnija. Prema njezinom pisanju jasno je da su svi robovi bili pothranjeni i okovani. Prema onome što je pribilježila jasno je da su se na robovima radili medicinski eksperimenti jer su neki o dnjih imali rupe na glavama i bili su užasno osakaćeni. Nekima su ruke bili više puta namjerno lomljene tako da su poprimile groteskne oblike.
Robovi izloženi poput životinja u zoološkom vrtu
Kada je javnost saznala za njezinu praksu ubijanja i sadističkog zlostavljanja robova, gomila je nahrupila u kuću i počela uništavati sve što je stigla. Robovi su odvedeni iz kuće te su dobili policijsku zaštitu, ali su nakon toga, navodno bili izloženi pogledima javnosti, kao životinje u zoološkom vrtu, kako bi svi mogli vidjeti u kakvom su stanju bili Nakon ovog uvjetno rečenog spašavanja robova, nekoliko ih je ubrzo preminulo. Prilikom pretrage posjeda otkrivena su i tijela drugih ranije ubijenih robova. Sudbina preživjelih se u izvorima više ne spominje.
Bijeg u Francusku
Madam LaLaurie je zajedno s obitelji pobjegla u Francusku, ali nikada nije optužena za ove zločine. U Parizu je ostala do svoje smrti. Umrla je u 40-im godinama 19. stoljeća, no nije sigurno kada je umrla jer na nadgrobnom spomeniku, koji je slučajno nađen u 30-im godinama prošlog stoljeća, piše da je umrla 7. prosinca 1842., no u matičnim knjigama umrlih u francuskom arhivu, piše da je umrla na isti dan u prosincu samo 1849. pa je vjerojatno u arhivsku građu pogrešno unesena godina smrti. Način smrti je, također nepoznat, prema jednoj verziji umrla je u lovu na divlje svinje, a prema nekim pričama zapravo nije umrla tada, kako se tvrdilo, već se vratila u New Orleans.
Nicolas Cage jedno vrijeme bio vlasnik ove kuće
Kuća koju danas možete vidjeti u New Orleansu i koja se naziva LaLaurie zapravo nije izvorna kuća jer je samo dvije godine nakon što je madam napustila grad, kuća spaljena i od nje su ostale samo ruševine. Nakon toga gradi se na ovom mjestu novi objekt, koji se koristio u različite svrhe. Kuću je 2007. kupio svojevremeno i Nicolas Cage, ali je kasnije došlo do ovrhe u kojoj je kuća ponovno prodana i trenutačno je u vlasništvu Michaela Whalena koji ju je kupio za cijenu nešto malo višu od 2 milijuna američkih dolara.
Priče o ubojstvima i zlostavljanjima ove žene i danas kruže Louisianom. Sa njihovim svakim prepričavanjem, čini se, da dobivaju novi sloj patologije, pa je tu teško uspostaviti granicu gdje prestaje istina i počinje pretjerivanje. Ono što smo zamijetili da se u cijeloj priči isključuje suprug iz razmatranja, koji je bio po struci liječnik, i ukoliko je doista bilo eksperimentiranja na robovima nije li onda logičnije da je on radio ove stravične eksperimente. Upravo se on usprotivio pretresu kućanstva, kada su vlasti posumnjale da nešto tamo ozbiljno nije u redu, utvrdivši da svatko treba raditi red u svojoj kući i ne treba “zabadati nos” u posla drugih. Uz to sama se madam odlučila rastati od njega, doduše ne u potpunosti već u smislu dijeljenja postelje i hrane. To nas navodi na pomisao da je glavnu ulogu u cijeloj priči imao upravo suprug, a da je ona bila ta koja ga je podržavala jer i sama nije podnosila crnačku populaciju i očito je imala sadističkih sklonosti. Zanima nas što vi mislite o tome, je li madam samostalno ubijala ili je bila samo asistentica svog supruga, kojega se mooguće i bojala?
Piše: Sonja Kirchhoffer
