Kad bi netko tražio da nabrojite sve redatelje ili scenariste za koje ste čuli, vaša lista po svoj bi prilici bila poprilično dugačka. Situacija bi bila dramatično drugačija kad biste se trebali prisjetiti imena pripadnica ljepšeg spola koje su ostvarile zapažene rezultate na tom planu. Mnogi i danas smatraju da je film prvenstveno “muška igra” jer su, navodno, žene odveć nježne za često tiranski pristup ljudima koji podrazumijeva rad iza kamere. Ipak, postoje žene koje će gromoglasno viknuti “rez” iz svoje redateljske stolice ili napisati scenarij koji će oduševiti svijet. Jedna od njih je novozelandska filmašica Jane Campion.
Istodobno kompleksni i ogoljeni do srži, sumorni i puni nade, bestrasni i potisnuto erotični, njeni filmovi pružaju nezaboravno, nerijetko uznemirujuće gledateljsko iskustvo. Kako redateljica kaže, “nisam tu da bih slala poruku niti da bih govorila gledatelju što da misli i osjeća. To čine samo osrednji umjetnici, oni koji nisu uspjeli izbjeći mrežu satkanu od licemjernog morala i ortodoksnog kiča. Podjednako mi se gade kolege čiju viziju diktira novac i oni koji svjesno žele stvoriti ‘umjetnički’ film. Jedini ispravan put jest slijediti vlastiti instinkt – ako u želucu ne osjećaš da radiš pravu stvar, ovaj posao nije za tebe”.
A Janein instinkt oduvijek je bio nepogrešiv. Odrasla je u boemskoj, umjetničkoj obitelji iz Wellingtona, kojoj se živo fućkalo za red i disciplinu: majka Edith, glumica i spisateljica, i otac Richard, kazališni ravnatelj, puštali su je da ide spavati kad joj se prohtije, a važnije im je bilo da razvije kritički stav prema svijetu nego da piše zadaće i redovno jede brokulu. “Majka je imala težak životni put: istodobno je bila nasljednica i siroče. Njeni roditelji, bogati tvorničari, kao malenu su je dali na posvajanje. Imetak je dobila tek nakon njihove smrti ali novac joj ništa nije značio, a ne znači ni meni”, priča Jane.
Bistra kakva jest, maturirala je godinu dana prije vršnjaka, nakon čega upisuje studij antropologije. S diplomom u džepu, upustila se na višemjesečno putovanje Europom: u Veneciji je umalo završila iza rešetaka kad su je uhvatili s jointom u ruci, a u Španjolskoj se nesretno zaljubila u naočitog borca s bikovima (osim atletske muskulature, Jose imao suprugu). Nakon odiseje po starom kontinentu, skrasila se u Sidneyu, gdje upisuje studij slikarstva. “Bila su to luda vremena. Opsesivno sam slikala gruba, seksualno eksplicitna ulja na platnu, a bavila sam se i konceptualnom umjetnošću. Znate, to vam je ono kad netko urinira po komadu papira i nazove to Umjetnošću. Glumila sam i u nekoliko studentskih predstava, najčešće žrtvu zlostavljanja. Uživala sam na pozornici ali me gluma nikad nije snažnije privukla jer sam je smatrala pomalo frivolnim zanimanjem”, ističe.
Kako se odbijala suočiti s “odbojnim svijetom Rada i Dužnosti”, nakon diplome upisuje i treći studij, onaj filmske režije. Još za vrijeme faksa privukla je pažnju javnosti svojim kratkim filmovima “Tissues” i “Peel” koji, baš poput Beckettovih drama, na duhovit način razlažu apsurdnost postojanja. “Sweetie”, njen prvi dugometražni film, dobio je niz međunarodnih nagrada, a “Piano”, suptilna drama o zabranjenoj ljubavi između nijeme pijanistice i polupismenog imigranta, učinila ju je planetarno poznatom. Ušla je u povijest kao prva žena koja je osvojila “Zlatnu palmu” za režiju na festivalu u Cannesu i kao druga od ukupno četiri redateljice nominirane za “Oscara”. Akademijin kipić za režiju izmaknuo joj je iz ruku, ali je dobila onaj za najbolji originalni scenarij. “Filmovi Jane Campion na suptilan način manipuliraju onim neizrečenim i nevidljivim”, napisao je jedan kritičar. “Umjesto jednoznačnih odgovora, nude čitav svemir interpretacija. Svaki njen kadar je nabijen značenjem, što je čini jedinstvenom pojavom u svijetu filma”.
Dok je na poslovnom planu nizala trijumfe, na privatnom kao da ju je pratila zla kob. Nakon niza propalih veza, pronašla je sreću u zagrljaju vlastitog asistenta Colina Davida Engelerta. Nedugo nakon vjenčanja, Jane je ostala u drugom stanju. Kad je na svijet donijela sinčića Jaspera, bila je najsretnija žena na svijetu… Dok joj nisu saopćili da maleni ima tešku urođenu manu i da izvan inkubatora ne može preživjeti. U dogovoru sa suprugom, odnijela ga je kući, gdje je umro dvanaest dana nakon rođenja. Luda od boli, danima je besciljno lutala ulicama Sidneya, dok joj je duga sijeda kosa divljački vijorila oko glave. Intenzivna psihoterapija i kure antidepresiva nakon nekog vremena su je vratili u život, ali ništa više nije bilo isto. Umjesto da ih zbliži, tuga je udaljila supružnike: razveli su se nekoliko godina nakon što je Jane rodila kćer Alice.
Piše: Lucija Kapural
