Jedna od najstarijih poznatih antčkih civilizacija rođena je u Mezpotamiji, na području između rijeka Eufrata i Tigrisa. Vjerojatno vam je poznato da su se ondje razvili sustavi za natapanje koji su bili građevinski pothvat bez presedana u starome svijetu; da su umjetnost, književnost i znanost dosegnuli vrhunce s kojima se, do klasična antičkog razdoblja, mogu uspoređivati samo oni u Egiptu te da je ondje rođeno najstarije pismo na svijetu, klinopis, koje su u četvrtom tisućljeću prije Krista stvorili Sumerani, da bi ga od njih preuzeli Babilonci, Asirci i Akađani.
No, možda ste manje upućeni u drevne sustave vjerovanja na ovim područjima, uistinu jedinstvene i osebujne. Razlog tome je činjenica da mezopotamska religija nije bila jedinstvena cjelina, već društveni alat koji se mijenjao usporedno s porastom hijerarhijske kompleksnosti društva. Ono što se pouzdano zna jest da su bogovi određivali tijek događaja na Zemlji, često se miješajući i u posve trivijalne ljudske poslove.
Vladar neba Anu, najstariji i najmoćniji od svih bogova, oblikovao je ljudsku rasu iz gline, udahnuvši joj život. Imao je moć suditi onima koji bi počinili bilo kakav prijestup, a upravo on je bio taj koji je davao božanski autoritet zemaljskim kraljevima. Njegov sin Enlil, isprva štovan u Sumeru kao gospodar vjetra, bio je personifikacija snage prirode. Treći u tzv. “velikoj trijadi” bio je Enki, gospodar voda i magije. Upravo njega se smatralo zaslužnim za oporavak civilizacije poslije potopa u trećem tisućljeću prije Krista.
Možda najviše arheoloških pronalazaka svjedoči pak o štovanju Dumazija, boga čiju su smrt i uskrsnuće opjevali mnogi babilonski spjevovi, slaveći ga kao zaštitnika stada koji poprima niz oblika, od kneza u raskošnoj odjeći do junaka koji je napola čovjek a napola bik. Njegov životni ciklus predstavljao je model kozmičkog života: sjedinjujući se s božicom majkom Ištar, upravljao je oplodnjom zemlje.
Sama Ištar po svoj je prilici bila najznačajnija božica sumersko-babilonskoga panteona, a u njenoj “jurisdikciji” je, osim plodnosti, bilo ratovanje. Smatrali su je i zaštitnicom prostitucije, pa je njezin kult bio posebno raširen u gradovima punima kurtizana. Zanimljivo, mezopotamske “prijateljice noći” svoj zanat su obavljale na – svetim mjestima! Naime, tamošnji hramovi su, osim za molitvu, prinošenje žrtava i slične zabavne aktivnosti, stoljećima služili za plaćeno zadovoljavanje muške pohote. Prostitutke su ujedno obnašale svećeničke dužnosti, asistirajući u obožavanju božica plodnosti. Te pobožne žene veći su dio zarade davale hramu u kojem su služile!
Piše: Lucija Kapural
