Svjetska javnost upoznala ga je kao trogodišnjaka, dok je stajao uz očev lijes te, neshvatljivo ozbiljan i dostojanstven, salutirao kad su ovog polagali u raku. Bio je to dan koji je zavio Ameriku u crno, dan oproštaja s možda najvoljenijim predsjednikom, Johnom Fitzgeraldom Kennedyjem. Dječak o kome je riječ baštinio je očevo ime a, kao toliki u klanu Kennedy, poput njega je dočekao nelijep životni kraj.
Prve tragedije prve obitelji
John Fitzgerald Kennedy Jr. rođen je 25. studenog 1960. godine u Washingtonu, dva tjedna nakon što je njegov otac, senator Massachussettsa, postao američkim predsjednikom. Nadimak pod kojim će kasnije biti poznat, John John, u krugu njegove obitelji nikad se nije koristio. Igrom slučaja, dječaku ga je “prišio” jedan novinar. Predsjednik, kojeg je ovaj intervjuirao, sina je dvaput zazvao, pa je piskaralo zaključilo da se mali zove John John!
Kao djeca najvažnijeg čovjeka u zemlji, JFK Junior i tri godine starija sestra Caroline odrastali su pod lupom javnosti, a majka Jacqueline “Jackie” Kennedy svim silama se trudila omogućiti im koliko-toliko normalno djetinjstvo. Kako bi ih poštedjela nasrtljivih novinara, za njih je u Bijeloj kući dala otvoriti školu, u kojoj su im se kasnije pridružili brojni potomci članova Kennedyjeve administracije. Bdjela je nad njima poput kopca, što ne čudi znamo li da je izgubila dvoje djece: 1956. je na svijet donijela mrtvorođenče, kćer Arabellu, a sin Patrick, rođen 1963., poživio je samo dva dana.
O sljedećoj tragediji koja je pogodila prvu obitelj ne treba puno reći – o njoj su pisale sve novine na svijetu. Dana 22. studenog 1963. godine, na vođu slobodnog svijeta izvršen je atentat u Dallasu. Dok se u otvorenom automobilu vozio ulicama u društvu supruge i teksaškoga guvernera Johna Conallyja, na njega su ispaljena tri hica. Jedan je metak ranio Conallyja, a druga dva su pogodila predsjednika, u vrat i glavu. Kennedy je preminuo nekoliko sati kasnije od posljedica ispaljenih hitaca, a Jackie je, unatoč nezamislivom šoku i tuzi, bila od goleme pomoći Lyndonu B. Johnsonu, koji je ulogu američkog predsjednika preuzeo u zrakoplovu “Air Force One”, tijekom leta prema Washingtonu. Prizor mlade udovice u ružičastom kostimu oblivenom krvlju njenog supruga usjekao se u kolektivnu svijest američkih građana. Jackie ga je tvrdoglavo odbijala skinuti tijekom kobnog dana, uz riječi: “Neka svijet vidi što su učinili!”. Lee Harvey Oswald, čovjek koji je istog dana uhićen i optužen za atentat, opetovano je ponavljao da je nevin. Priliku da to dokaže pred sudom neće dobiti: 24. studenog pred TV kamerama će ga ubiti Jack Ruby, vlasnik noćnog kluba povezan s organiziranim kriminalom. Bio je to početak brojnih teorija zavjere o stvarnome Kennedyjevom ubojici, a priče tog tipa život udovice i njene djece nisu činile nimalo lakšim.
Dva dana bez hrane i vode
Godine 1968., nakon ubojstva senatora Roberta Kennedyja, brata pokojnog predsjednika koji joj bio velika podrška u životu i koga su njena djeca smatrala zamjenskim ocem, čaša Jackiena strpljenja se prelila. Premda teška srca, donosi odluku o odlasku iz Amerike. Na to ju je, priznala je, nagnao strah. “Ako ubijaju Kennedyje, moja djeca mogla bi biti sljedeća”, objasnila je razloge preseljenja u Europu.
Nedugo potom, udala se za grčkog brodovlasnika Aristotela Onassisa, jednog od najbogatijih ljudi tog vremena. Obiteljsko gnijezdo svili su na Skorpiosu, njegovu privatnom otoku, o kojem će John kasnije pričati kao o “zlatnom zatvoru”. Dok je Caroline imala korektan odnos s očuhom, njen brat ga nije ga mogao smisliti. “On je sprdnja od čovjeka”, govorio je kao školarac. Da je njegova skepsa prema novome pater familiasu barem dijelom bila utemeljena, pokazalo se nakon Onassisove smrti 1975. godine: svojoj udovici i njenoj djeci oporučno je ostavio pišljivih 25.000 dolara! Borbena po običaju, Jackie je uspjela osporiti testament te na sudu izvući ljupkih dvadeset milijuna dolara za sebe i djecu.
Po povratku obitelji u Ameriku, John nastavlja školovanje u prestižnoj privatnoj gimnaziji na Manhattanu. Navršivši šesnaestu, gubi pravo na zaštitu američke tajne službe, što je užasnulo njegovu majku a njemu podarilo žuđeni osjećaj slobode. Mladić se, naime, razlikovao od većine muškaraca u svojoj obitelji: umjesto o studiranju na najboljim fakultetima u zemlji i ulasku u politiku, maštao je o adrenalinskim izazovima. Da voli “nositi glavu u torbi”, dokazao je još kao srednjoškolac, tijekom putovanja u Afriku. S grupicom prijatelja, mladih, neustrašivih i nepromišljenih mladića kakav je bio i sam, udaljio se sa zacrtane pješačke rute i izgubio. Puna dva dana bauljali su po nepristupačnom terenu, bez hrane i vode, dok ih je afričko sunce nesmiljeno pržilo. Upravo zahvaljujući njegovoj odlučnosti i smislu za orijentaciju, uspjeli su se spasiti. Godinu dana kasnije, s rođakom je posjetio Rabinal, potresom razoreni gradiću Gvatemali. Altruistični mladić pomagao je u razgrtanju ruševina u potrazi za preživjelima i dostavljanju hrane nesretnicima pogođenim katastrofom. Nakon mature, prije nego što se povinovao majčinoj želji te upisao pravo, proveo je ljeto na selu, radeći kao – gonič stoke!
Nisam baš najbistriji!
Tijekom studija, zainteresirao se za problem aparthejda u Južnoafričkoj Republici. Kako bi se uvjerio u situaciju iz prve ruke, otputovao je u tu zemlju tijekom praznika. Zgrožen onim što je vidio, karizmatični mladi čovjek uspio je nagovoriti Andrewa Younga, ambasadora UN-a, da održi predavanje o rasnoj segregaciji njegovim fakultetskim kolegama.
Nakon diplome, zaposlio se u Uredu za poslovni razvoj u New Yorku, za skromnu godišnju plaću od 20.000 dolara. Njegov prvi šef pamti ga kao marljivog radnika, koji nikad nije tražio privilegije na račun slavnog prezimena. Na kartu člana klana Kennedy nije igrao ni kod njujorških policajaca, koji su ga bezbroj puta zaustavljali zbog prekoračenja brzine. Kazne je uredno plaćao, a kad je na neko vrijeme bio ostao bez vozačke dozvole, na posao je dolazio – biciklom!
Godine 1988. postao je mlađi suradnik u odvjetničkoj tvrtki “Manatt, Phelps, Rothenberg & Phillips”. Kako bi ostao na toj poziciji, morao je položiti pravosudni ispit, što mu je pošlo za rukom tek iz trećeg pokušaja. “Ovo je dokaz da nisam baš najoštriji nož u ladici”, našalio se na vlastiti račun. Tome baš i nije bilo tako: dok bubanje podataka iz suhoparnih knjižurina možda i nije bilo njegov forte, nedvojbeno je bio britak i sposoban. U četiri godine, koliko je radio u Uredu javnog tužitelja na Manhattanu, bezbroj puta je trijumfirao na sudu. Usput se bavio humanitarnim radom, a nije se odricao ni vratolomnih podviga.
Godine 1992., tijekom ekspedicije po divljim vodama finskog arhipelaga Ålanda, jednom od njegovih prijatelja prevrnuo se kajak. Mladić, koji nije bio dobar plivač, počeo je paničariti, ali se neustrašivi predsjednikov sin bacio za njim u ledenu vodu i spasio mu život. O svome podvigu pisao je za “New York Times”, što je bio njegov prvi susret s novinarstvom. Počeo je sve intenzivnije razmišljati o tome da se profesionalno posveti tom poslu ili pak glumi, koja mu je bila strast otkad je kao student sudjelovao u dramskoj grupi (nastupio je čak u jednoj predstavi na West Sideu), no majka se nije slagala niti s jednim od tih odabira, smatrajući kako je pravnička karijera znatno prikladnija za jednog Kennedyja. Jackie se zdušno protivila još jednoj sinovoj strasti – onoj prema letenju. Poludjela je od straha doznavši da je njen mezimac uplatio tečaj pilotiranja te ga je doslovce prisilila da od njega odustane.
Dekolte Georgea Washingtona
U svibnju 1994. Jackie umire od raka. John je bio shrvan gubitkom obožavane majke, no obećanja koja joj je dao više nije smatrao obvezujućima. Godine 1995. uspio je realizirati davni san o pokretanju vlastite tiskovine. Učinio je to u suradnji s partnerom Michaelom Bermanom, vlasnikom moćne njujorške PR agencije. Njihovo čedo, kontroverzni “George”, bio je prvi časopis koji je svijet politike i pop kulture povezao u neraskidiv amalgam, što će u narednom desetljeću postati praksa mnogih američkih novina. Od prvog broja, na čijoj se naslovnici nalazila slavna manekenka Cindy Crawford preodjevena u Georgea Washingtona – ali razdrljene košulje – bilo je jasno u kojem smjeru časopis ide. Pjevačke i glumačke zvijezde u njemu su iznosile mišljenja o gorućim političkim pitanjima; o političarima i državnicima “George” je pak pisao kao o celebrityjima, iznoseći detalje iz njihova privatnog života. Premda su Kennedyja mnogi kritizirali zbog takvog pristupa, nema sumnje da je momak učinio nešto revolucionarno. Prepoznali su to i čitatelji – prvi broj je “planuo” u 500.000 primjeraka.
Kennedy, koji je pisao uvodnike i ostajao u redakciji do sitnih jutarnjih sati, redovito časteći suradnike pizzama i odlazeći s njima na joggiranje po Central Parku u pauzama od posla, u narednim izdanjima granice je pomicao još dalje. Nije se libio pisati ni o članovima vlastite obitelji, ne nužno u pozitivnom kontekstu. Primjerice, pustio je nimalo laskave priče o čak dvojici rođaka, Michaelu LeMoyneu Kennedyju i Josephu P. Kennedyju: prvi je optužen da je supruzi nabijao rogove s maloljetnom dadiljom svoje djece, a drugi za zlostavljanje svoje bolje polovice. Kad su ga upitali o toj neobičnoj situaciji, ovako je parafrazirao čuvenu očevu rečenicu: “Ne pitaj se što možeš učiniti za svoje rođake, već što možeš učiniti za svoj časopis”.
Ukroćeni goropadnik
Kennedy nipošto nije živio samo za posao. Visok, naočit i financijski “potkožen”, bio je mokri san svake njujorške udavače, no njemu se nije žurilo prema oltaru. Sladio se slavnim ljepoticama poput već spomenute manekenke Cindy Crawford i kolegice joj Julie Baker, pjevačice Madonne te glumica Brooke Shields, Sarah Jessice Parker, Christine Haag i Daryl Hannah. S potonjom, koja je zbog njega nogirala kantautora Jacksona Browna, hodao je rekordnih pet i pol godina, a do prekida je navodno došla kad mu je ova počela spominjati riječ od koje mu se dizala bujna kosa na glavi – brak. Uživao je u statusu plejboja: kad god bi ga paparazzi “uhvatili” u zagrljaju neke od “recki”, razdragano bi se osmjehnuo u objektiv. Sve se promijenilo kad je upoznao ženu koja se uvelike razlikovala od njegovih prijašnjih odabranica, samozatajnu Carolyn Bessette.
Krhka plavuša sanjiva pogleda, koja je radila u odnosima s javnošću modne kuće “Calvin Klein”, nije imala milijune na bankovnom računu niti obiteljski “pedigre”, no posjedovala je nešto drugo: urođenu eleganciju, iskričavu inteligenciju i eteričnu ljepotu. Za razliku od većine ostalih žena, nije bila impresionirana njegovim likom i djelom, naprotiv. Kao povučenoj osobi, ideja upuštanja u vezu s čovjekom kojeg kamere posvuda prate bila joj je odbojna, pa je njegov poziv na spoj ljubazno ali odlučno odbila. Kennedy je, međutim, bio uporan, a Carolyn je kroz nekoliko mjeseci kapitulirala.
Premda se silno zaljubila u Kennedyja, njeni strahovi vrlo brzo su se pokazali opravdanima. Život pod svjetlima reflektora, za njenog odabranika nešto prirodno koliko i disanje, predstavljao joj je noćnu moru – tabloidi su izvještavali o svakoj njihovoj večeri, o svakoj banalnoj svađi. Izgubila je ono što je najviše cijenila, pravo na privatnost. Nadala je da će interes javnosti jenjati nakon vjenčanja s “najpoželjnijim američkim neženjom”, no stvari su postale još gore.
Muž u teretani, žena u depresiji
Kad se par vratio s medenog mjeseca, ispred njihova stana u njujorškoj četvrti Tribecca kampirali su novinari i fotografi. U pokušaju da zaštiti novopečenu suprugu, John je zamolio okupljene predstavnike sedme sile da joj daju malo mira, kako bi se privikla na novu ulogu, no njegove riječi pale su na gluhe uši. Pritisak na mladu gospođu Kennedy postajao je sve intenzivniji a ova se pod njime počela slamati. Počela se patološki bojati izlaska na ulicu: depresivna i prestrašena, dane je provodila zaključana u svome domu. Tek povremeno bi je posjetili stari prijatelji – s Johnovim društvom nije htjela imati veze – a u takvim prilikama znala je zaviriti dublje u dno čaše ili pak povući lajnu kokaina. Muž, kojem život u izolaciji nije bio prihvatljiv, sve češće je izbivao iz kuće, radeći prekovremeno, odlazeći u teretanu te putujući s muškom ekipom. Brak, sklopljen iz uzajamnih dubokih osjećaja, sve više je nalikovao na zajednicu dvoje stranaca – prema Carolyninim prijateljima, zadnjih mjeseci uopće nisu spavali u istom krevetu!
Bi li ljubav na koncu pobijedila razlike u životnim stilovima i svjetonazorima, nitko ne može znati – otuđenim supružnicima bilo je suđeno da zajedno odu u smrt. Kad ju je muž zamolio da ga prati na vjenčanje rođakinje Rory Kennedy, najmlađe kćeri njegova pokojnog strica Roberta, na otok Martha’s Vineyard, samo je odmahnula rukom, znajući da će takav događaj privući gomilu novinara. Njena sestra Lauren, koja je vidjela koliko je odbijanje pogodilo Kennedyja, na uporno ju je nagovarala da promijeni mišljenje, ponavljajući kako je u braku najvažniji kompromis. Nažalost, u tome je uspjela.
Mračne vode Atlantika
Dana 16. srpnja 1999. godine, John, Carolyn i Lauren ukrcali su se u neveliki privatni avion na pisti u Fairfieldu u New Jerseyu. Sestre su se smjestile na putnička sjedala, a John na ono pilotsko. Carolyn, koja je bila svjesna njegove neoprezne prirode, nije bila oduševljena potonjom činjenicom, no iskusni kopilot, koji je trebao biti s njima u avionu, u zadnjem je trenutku otkazao putovanje.
Kennedy se, prije polijetanja, veselim glasom javio kontroli leta, ne sluteći da na odredište nikada neće stići. Umjesto na pisti na mondenom otoku, “Piper PA-32R” završit će u mračnim vodama Atlantika. Tijela troje mladih ljudi, otkrivena u svome metalnom grobu nakon pet dana intenzivne potrage, bit će kremirana, a njihov pepeo prosut u more, nekoliko kilometara dalje od mjesta nesreće.
Premda su prijatelji, zbog nepromišljenosti koja je katkad graničila ludošću, Johna nazivali “meštrom katstrofe”, američki mediji nakon smrti 38-godišnjaka raspisali su se o uvijek popularnoj temi: prokletstvu Kennedyjevih, nizu bizarnih, često i nasilnih smrti u čuvenoj obitelji. Nikakvog prokletstva, međutim, tu nije bilo.
John, Lauren i Carolyn trebali su uzletjeti za vidjela, ali je su se, zadržani gustim prometom, s piste otisnuli kad se već bilo počelo mračiti. Nadalje, Kennedy je tog ljeta slomio gležanj tijekom paraglajdinga, a noga mu još nije bila u potpunosti zacijelila. Bio je pod stresom zbog pada prodaje časopisa i bračnih problema a, što je vjerojatno bilo presudno, nije bio dovoljno iskusan za upravljanje takvim tipom aviona. Imao je, naime, tek jedan sat samostalna letačkog iskustva – na svim ranijim uzlijetanjima uz njega je sjedio instruktor! Da stvar bude gora, iznad otoka Martha’s Vineyard toga se dana digla gusta izmaglica. Stručnjaci pretpostavljaju da u mraku, bez vidljivog horizonta, neiskusni pilot nije mogao razlikovati more od kopna i neba te da je jednostavno letio prema dolje… Prema oceanu.
Piše: Lucija Kapural
