Godina 1945. bila je najteža u životu Gudrun Himmler. Nakon što je rat završio, njezin zloglasni otac Heinrich Himmler završio je u zatvoru. Kao odana kći, koja u tom trenutku više nije bila malo dijete, odlučila je pružiti podršku ocu te je počela štrajkati glađu ne bi li svijetu ukazala na nepravdu, koja se čini njenom ocu i drugim nacistima. Čovjek bi rekao buntovna tinejdžerica kojoj treba kako bi joj sjelo, narodski rečeno, “iz guz… u glavu”, ali nije bilo tako. Odlučila je dapače zadržati svoje prezime baš u inat, zbog čega kasnije nije mogla u školu, a imala je i problema sa zapošljavanjem, no to ju sve očito nije previše patilo. Ona je ostala pri svome sve do svoje smrti 2018. godine.
Krivi su Britanci, a ne “tata”!
Heinrich Himmler bio je jedan od čelnih ljudi Njemačkog Reicha te ujedno jedan od idejnih tvoraca konačnog rješenja. Himmler je pred kraj rata pokušao sa Saveznicima na svoju ruku postići dogovor o predaji zbog čega ga je Hitler lišio svih funkcija, a on sam se odlučio na bijeg. U tom je bijegu uhićen te je čekajući suđenje izvršio samoubojstvo kapsulom cijanida. Njegova kćer, koja je u to vrijeme već bila u Južnom Tirolu gdje je stigla s majkom bježeći iz Njemačke, uhićena je od strane Amerikanca te je vijest o očevoj smrti primila iza rešetaka. Nikad nije povjerovala u službenu verziju događaja i za njegovu je smrt krivila Britance.
Poput Crvenkapice, koja se brine za naciste
Gudrun je možda bila špijunka u 60-im godinama prošlog stoljeća. Jedan od dužnosnika Njemačke obavještajne agencije (BND) za koju je radila izjavio je da je ona imala istinsku naklonost prema muškarcima i ženama koji su služili nacističkom režimu. Neimenovani dužnosnik ju je smatrao istinskim fanatikom nacizma pri čemu je taj fanatizam smatrao opasnim. Bila je, i siva eminencija tajne organizacije nazvane Tiha pomoć (Stille Hilfe) koja je pomagala i još uvijek pomaže preostalim nacistima. Među njenim klijentima bili su najtraženiji nacistički zločinci, barem prema podacima kojima raspolaže Centar Simona Wiesenthala. Ne samo da ih je financijski pomagala preko ove organizacije već im je sređivala i državnu socijalnu pomoć i skrb, pri čemu se i osobno angažirala pa je neke od nacista posjećivala kao svojevrsna, doduše već postarija, Crvenkapica s košaricom punom voća i čokolada.
Piknik u Dachau
Mala princeza nacizma bila je obožavano dijete Himmlera i njegove žene Marge. Otac se silno ponosio svojom kćeri, koja je izgledala kao pravo arijevsko dijete, odnosno onako kako su nacisti vizualizirali da ta djeca trebaju izgledati pa je vjerojatno i odatle dolazio silan očev ponos. Jednom prigodom Himmler je svoju kćer ljubimicu odveo na izlet u Dachau. Ona je nakon toga oduševljeno pribilježila u svoj dnevnik iduće:
Sve smo vidjeli. Vidjeli smo voćnjak. Vidjeli smo stabla krušaka. Vidjeli smo slike koje su naslikali zatvornici. Divno. Poslije smo puno jeli. Bilo je jako lijepo.
Gudrun je ovo zapisala kada je već imala 12 godina, pa bi same rečenice išle u prilog djetetu kod kojega kronološka dob nije bila usklađena s onom mentalnom, barem bi to trebao uočiti svaki roditelj 12-godišnjaka. Himmler je očito poveo Gudrun u vrlo fragmentarni posjet koncentracijskom logoru u kojem je vidjela samo neke njegove dijelove, koji su bili scenografski pripremljeni za tu svrhu. Oca je vidjela zadnji puta s petnaest godina. Iako ga zadnju godinu njegova život nije viđala, ali su često razgovarali telefonom. Međutim nisu nikada razgovarali o njemu već o njoj i njenim problemima, što pokazuje da je status princeze imala i u obitelji. Glede njenog zaposlenja u Njemačkoj obavještajnoj agenciji u Münchenu nije jasno je li ona špijunirala za agenciju ili je špijunirala samu agenciju ili je pak radila tu samo kao tajnica. Znala je da je nacistima važna iako je njezin otac na kraju izdao Hitlera. Ona je napustila svoje prezime tek kada se udala za krajnjeg njemačkog desničara Wulfa Dietera Burwitza, dužnosnika Nacionalne demokratske strane Njemačke.
Zahvaljujući obrnutoj psihologiji nacistička princeza je vrtjela svoj film kako već samo princeze mogu, u kojem su glavni krivci bili, a tko drugi no Židovi koji su joj u njenoj glavi ubili oca. Za razliku od djece većine nacista koja su prihvatila istinu o svojim roditeljima, ona to nije nikada učinila. Kažu da je do svoje duboke starosti sudjelovala na neonacističkim okupljanima stajući uz bok skinheadsima koje je očito doživljavala kao malo veseliju mladež osobita stila, sličnu pomalo njezinom tatici i drugim “dragim” ljudima nacizma.
Piše: Sonja Kirchhoffer
