Do relativno nedavno, podrijetlo ptica predstavljalo je jedan od najvećih misterija biologije. Naime, značajke poput perja, bezubih kljunova i šupljih kostiju ne dijele ni s jednom drugom živućom kategorijom životinja, stoga stručnjaci nisu uspijevali shvatiti od koje su skupine proizašle. Stvari su postale jasnije nakon objavljivanja Darwinova epohalnog djela “Podrijetlo vrsta” 1859. godine, a potom su uslijedila otkrića niza fosila praptica.
Fosili, ostaci životinjskih i biljnih organizama sačuvani u kamenu, imaju jedinstvenu važnost za brojne znanosti, u prvom redu paleontologiju. Razlog je jednostavan – riječ je o očitim dokazima valjanosti teorije evolucije. Uspoređujući fosile iz različitih epoha, znanstvenici su otkrili na koji su se način organizmi razvijali i preobražavali prolaskom vremena. U evolucijskoj teoriji, prelasci iz jedne sistemske skupine u drugu potkrijepljeni su posebnim fosilima, koji se zovu prijelaznim oblicima.
Tipičan slučaj jest Archaeopteryx, najstarija i najprimitivnija poznata ptica. Naziv joj dolazi od starogrčkih riječi archaios, što znači drevan, i pteryx, odnosno pero ili krilo. Ovo neobično stvorenje živjelo je u razdoblju kasne jure, prije oko stotinu pedeset milijuna godina. Svi nalazi – desetak fosilnih uzoraka – otkriveni su na području današnje Njemačke, koja je u prapovijesti bila veliko otočje u plitkome tropskom moru te se nalazila bliže ekvatoru. Prvi kostur ove životinje otkopan je davne 1881. godine, u vapnenačkim naslagama u blizini Solnhofena u Bavarskoj, a na onaj najočuvanji, koji je danas pohranjen u Berlinskom muzeju, paleontolozi su nabasali 1877. godine.
Archaeopteryx je prijelazni oblik između dinosaura i ptica. Premda se radilo o gmazu, koji je imao mnogo zašiljenih zubi u čeljustima, rep s dvadesetak kralježaka i kandže na snažnim prednjim nogama, ujedno je imao perje slično onome u današnjih ptica, šuplje kosti i dugačak kljun, a bio je sličnog oblika i veličine kao svraka. Konkretno, bio je dugačak tridesetak centimetara, težio je između 300 i 500 grama, a raspon krila u prosjeku mu je iznosio pedeset centimetara.
Većina znanstvenika smatra da ove praptice živjele u šumama, a po pitanju njihovih letačkih sposobnosti mišljenja se razlikuju. Dio stručnjaka smatra da su imale sve predispozicije za letenje; dio pak spekulira da su, zbog slabije razvijene grudne kosti, bile sposobne tek za lebdenje među niskim raslinjem.
Iz sfere znanosti, Archaeopteryx je “odleptšao” i u onu popularne kulture. Premda neprecizna, ilustracija Heinricha Hardera iz 1916. pobudila je veliko zanimanje javnosti za ovu prapticu. Kao lik, pojavljuje se u drami “Kralj Ubu” francuskog književnika Alfreda Jarryja te u dječjim knjigama iz serijala “Vremenski strij: Potraga za dinosaurima”. Nadalje, asterodni pojas otkriven 1991. godine nazvan je u njenu čast – “9860 Archaeopteryx”.
Piše: Lucija Kapural
