Prijatelju, prijeđi na kršćanstvo pa te nećemo spaliti… Samo ćemo te zadaviti!

Ilustracija: Encyclopedia Britannica

Inke, koji su sebe smatrali potomcima boga Sunca, izgradili su jednu od najimpresivnijih civilizacija u povijesti. Njihovo carstvo bilo je povezano kompleksnom mrežom prometnica, kuće sazdane od sušene opeke, a monumentalne palače i hramovi, s karakterističnim trapezoidnim otvorima, građeni su od višekutnih kamenih blokova mase i po nekoliko stotina tona, toliko precizno isklesanih da su međusobno prianjali bez ikakva veziva. Poljodjelstvo je cvalo, baš kao i rudarstvo, a u obradi bakra, bronce i plemenitih kovina te u tekstilnim izrađevinama i obojenoj keramici malo tko se mogao mjeriti s Inkama.

Za vladavine Atahualpe (1502. – 1533.), moćno carstvo ovoga indijanskog naroda bilo je na vrhuncu. Sa središtem u današnjem Peruu, protezalo se preko vrhova Anda do obale, uključujući dijelove današnje Kolumbije, Čilea, Bolivije, Ekvadora i Argentine. Obuhvaćalo je površinu od 1.800.000 kvadratnih kilometara, a Atahualpi se klanjalo preko 16.000.000 podanika. Poput svojih predaka, nosio je titulu sapa inka, što se s kečuanskog prevodi kao “jedini Inka”. Bio je politički, vojni i vjerski poglavar države, a narod ga je štovao kao sina boga Sunca Intija. Njegova moć bila je apsolutna – osobno je vodio vojsku, nadzirao javne službe, osiguravao politički poredak i vodio religijske ceremonije. Povijest ga pamti kao posljednjega nezavisnog cara Inka.

Punim imenom Topa Atao Huallpa Yupanqui, na svijet je došao u Quitu, kao mlađi sin inkanskog vladara Inka Huayne Capaca i ekvadorske princeze Tocto Ocllo Coca. Prije nego što je 1524. godine umro od boginja, Huayna Capac je za nasljednika odredio sina Ninana Cuyochija. Ovaj na tron nikada nije zasjeo, budući da je i njega ubrzo pokosila ista bolest.

Legitimni nasljednik, najstariji sin pokojnog vladara Huáscar, okrunio se u tradicionalnoj prijestolnici Cuzcu, dok je mlađem bratu Atahualpi na upravu povjerio manji, sjeverni dio carstva. Atahualpa, koji je stolovao u Quitu, nije se mirio s takvom konstelacijom. Shvativši da ovaj kuje planove da ga zbaci s vlasti, Huáscar mu je objavio rat. Atahualpa je zarobljen te bačen u tambo, jednu od mnogobrojnih građevina koje su Inke podizali uz ceste te upotrebljavali za smještaj važnih putnika. Prema nekim izvorima, ondje su mu odrezali uho, a vjerojatno bi ga skratili i za glavu da nije uspio pobjeći.

Kako bilo, Atahualpa se vratio u Quito, gdje je prikupio moćnu vojsku. Koliko je bio željan osvete, svjedoći sljedeći podatak: visokog svećenika, koji mu je prorokovao neuspjeh na bojišnici, osobno je ubio a njegov hram dao uništiti do temelja. Vjerski dužnosnik, pokazalo se, nije bio dobar prognostičar. Nakon krvavih sukoba s Huáscarovim snagama, uzahvaljujući strateškom geniju svojih generala Quizquiza i Calcuchimaca, Atahualpa je iz građanskog rata izišao kao pobjednik. U svibnju 1532. godine, nakon što je zatočio bracu te masakrirao sve ostale pretendente na tron, postaje novi sapa inka. Nitko, a ponajmanje on, nije slutio da će na prijestolju sjediti tek nekoliko mjeseci.


Dok su braća ratovala, nova, znatno veća nevolja nadvijala se nad carstvom Inka. Ta nevolja bili su španjolski konkvistadori, predvođeni čovjekom kojem su pravednost i milosrđe bili posve strani koncepti – Franciscom Pizarrom.

Do susreta Atahualpe i Pizzara došlo je u studenom 1532. godine u gradu Cajamarci, trgovačkom i rudarskom središtu sjevernoandskog područja. Da je bio svjestan prijetnje, car Inka zacijelo bi s lakoćom zaustavio europske došljake: Pizarrove snage brojale su tek stotinjak pješaka i šezdesetak konjanika. No, ne sluteći opasnost, Atahualpa je dopustio Španjolcima da nesmetano domarširaju do Cajamarce.

Ušavši u grad, shvatili su da je prazan, odnosno da je dojava kako se moćna inkanska vojska utaborila u logoru u okolici točna. Podmukli koliko i lukavi, vojnici su se skrili u gradske kuće te u zasjedi čekali Atahualpu. Premda je ovaj iz palače izišao okružen mnogobrojnom pratnjom, element iznenađenja Španjolcima je dao stratešku prednost. Naoružani sa samo četiri topa i dvadesetak arkebuza, desetkovali su članove carske pratnje – navodno su na onaj svijet otpremili gotovo dvije tisuće ljudi! Za njihov nelijepi kraj dobrim je dijelom bila zaslužna i činjenica da su bili naoružani samo ceremonijalnim oružjem.

Car Inka je zarobljen te optužen za čitav niz zlodjela, od skrivanja blaga, preko bratova ubojstva, do urote protiv španjolske krune. Španjolci su mu tobože dali priliku da otkupi svoju slobodu. Cijena? Prava sitnica: morao im je napuniti čitavu prostoriju zlatom te omiljenu rođakinju dati Pizarru za ljubavnicu!

Ispunio je sve uvjete svojih tamničara, ne shvaćajući da njihova riječ nema ama baš nikakve težine. Bez krzmanja, osudili su ga na smrt, i to na stravičan način – trebao je biti živ spaljen! Premda ponosan čovjek, Atahualpa je preklinjao za milost. Nije ga, međutim, prestrašila bol već ono što ova metoda pogubljenja za pripadnike njegova naroda znači. Inke su, naime, vjerovali da čovjek ne može prijeći u zagrobni život ako je spaljen.

Tada na scenu stupa dominikanski svećenik Vicente de Valverde. Zahvaljujući njegovoj intervenciji, Atahualpa je dobio priliku za spas, ako već ne tijela a ono duše: rečeno mu je kako može birati metodu vlastitog smaknuća ako se obrati na kršćanstvo. Nemajući izbora, pristao je na pogodbu. Kršten je te nakon toga, po vlastitoj želji, 29. kolovoza 1533. ubijen davljenjem. Dobio je kršćanski sprovod, kako se i pristoji. Njegovom smrću, nezavisno carstvo Inka završilo je u ropotarnici povijesti.

Građanski rat između Atahualpe i Huáscara bio je, slaže se većina stručnjaka, jedan od najvažnijih čimbenika u španjolskom osvajanju Anda. Iako je carstvo Inka bilo moćno, s obučenim vojskama, sposobnim generalima, snažnim gospodarstvom i radnom populacijom, bilo je politički nestabilno te je u konačnici podleglo podleglo brojčano inferiornoj sili. Smrću vladara, raspalo se na manje države koje su lako pale pred nadmoćnom španjolskom ratnom tehnikom i razornim europskim bolestima. Postojao je još jedan čimbenik velikog pada: narodi koje su Inke ranije pokorili često bi se pridružili Španjolcima u ratu protiv njih. Sličnu sudbinu doživjeli su Azteci.

Piše: Lucija Kapural

Komentari