Prijatelj “prijateljica noći”: Čovjek zbog kojeg su se pariški bordeli zatvorili na jedan dan!

Victor Hugo (1802. – 1885.) bez sumnje je bio veliki književnik ali, sudeći po svjedočanstvima suvremenika, ne nužno i velik čovjek. Tašt, otresit, razbludan, nerijetko i okrutan, imao je hrpu karakternih mana, koje je ublažavala kombinacija britkosti, duhovitosti i zaraznog šarma. Za vas smo odabrali pregršt anegdota iz života čuvena francuskog romanopisca, pjesnika, esejista i dramaturga!

1. Treći sin Josepha Léopolda Sigisberta Hugoa i Sophie Trébuchet, rano djetinjstvo je proveo u Besançonu, francuskom gradu smještenom u blizini granice sa Švicarskom. Piščev otac bio je general koji se proslavio na bojištima diljem Europe te istaknuti pristaša Napoleona Bonapartea. Zbog vojnih zasluga, tijekom Napoleonova Francuskog carstva dobio je titulu grofa, no njegov sin njome se nikada neće koristiti.

2. Različiti politički i vjerski pogledi Hugoovih roditelja odražavali su sile koje su se borile za prevlast u Francuskoj tijekom čitava njegovog života. Pater familias je, naime, bio ateistički republikanac koji je idealizirao Napoleona, dok je majka bila katolička rojalistica koja je, po onodobnim tračevima, za ljubavnika izabrala Victora Lahoriea – generala koji je pogubljen zbog sumnje da je kovao zavjeru protiv Napoleona! Odrastajući pod majčinim skutima, Victor za teme ranih pjesama odabire vjeru i monarhiju, da bi u zrelim godinama, promatrajući mijene koje su uzrokovale revolucije 1848. godine, postao pobornikom republikanizma i slobode mišljenja.

3. Hugoovi “Jadnici” jedan su od najpoznatijih romana devetnaestog stoljeća. Djelo o peripetijama Jeana Valjeana, bivšeg kažnjenika u potrazi za iskupljenjem, objavljeno je 1862. godine, u vrijeme kad je autor bio izvan zemlje. Lud od znatiželje, htio je doznati kako je roman prošao kod publike, pa je izdavaču poslao telegram u kojem se nalazio samo jedan upitnik. Dobio je podjednako koncizan odgovor – jedan uskličnik. Naravno, bilo mu je jasno što izdavač želi reći: roman se sjajno prodaje! Uvjereni smo da je riječ o najkraćoj korespondenciji svih vremena.


4. Kad smo već kod “Jadnika”, valja spomenuti da je fašistički duce Benito Mussolini bio duboko ganut ovim djelom; štoviše, citate iz njega gotovo svakodnevno je koristio. Prema nekim izvorima, s tim romanom se upoznao još u ranom djetinjstvu, kad mu je otac naglas čitao odlomke prije spavanja.

5. Hugo je bio poprilično tašt čovjek, a prema onima koje je smatrao konkurencijom znao je biti izrazito zloban. S osobitim užitkom je ogovarao njemačkog kolegu Goethea, umanjujući njegov literarni značaj. “Ne spominijte mi više toga Goethea! Zar je on, osim ‘Razbojnika’, napisao išta vrijedno?”, pjenio se jednom takvom prilikom. Kad su mu rekli da je autor “Razbojnika” Schiller, Hugo se nacerio: “No, dakle, ni to nije njegovo!”.

6. Roman “Zvonar crkve Notre-Dame u Parizu” doživio je golemi uspjeh odmah po objavljivanju 1831. godine. Generacije čitatelja sa svih strana svijeta od tada pomamno gutaju stranice o nesvakidašnjoj ljubavi grbavog zvonara Quasimoda i lijepe ciganke Esmeralde – djelo je prevedeno na gotovo sve europske jezike. Uz to, populariziralo je sakralnu građevinu iz naslova, koja je u to vrijeme bila u jako lošem stanju, te potaknulo njenu obnovu. Restauraciju je predvodio čuveni pariški arhitekt Eugène Viollet-le-Duc.

7. Mnogi to ne znaju, no Hugo je, osim za književnost, imao izuzetan dar za likovnu umjetnost. Osobito vješt bio je u izradi ilustracija, kojih je tijekom života napravio više od četiri tisuća. Nije ih, međutim, potpisivao, ne želeći da odvlače pažnju od njegove literarne produkcije. Sačuvani crteži iznenađujuće su moderni u stilu – stručnjaci ih smatraju pretečama nadrealizma i apstraktnog ekspresionizma.

8. Nakon tri neuspješna pokušaja, 1841. je konačno izabran u Académie Francaise. Nakon toga, kao pobornik Republike, aktivno se uključio u politički život. Izabran je u Zakonodavnu i Konstitucionalnu Skupštinu, malo prije revolucija 1848. i formiranja Druge Francuske Republike. Kad je Napoleon III. godine 1851. preuzeo vlast, donijevši anti-parlamentarnu konstituciju, Hugo ga je otvoreno proglasio izdajicom vlastite domovine. U strahu za život, bio je prisiljen pobjeći u Bruxelles, a potom na jedan od kanalskih otoka, Guernsey. U egzilu će živjeti dugih osamnaest godina. U rodnu zemlju vratio se tek 1870., nakon pada Napoleona III. i nastanka Treće Republike. Zbog dugačkoga političkog progonstva, diljem Europe su u njemu počeli gledati branitelja potlačenih.

9. Protiv majčinih želja, upustio se u vezu s prijateljicom iz djetinjstva Adèle Foucher. Par se zaručio u tajnosti, a na “ludi kamen” su stali tek nakon smrti kritične Sophie Trébuchet. Premda je pisac tvrdio da suprugu, koja mu je rodila petero djece, ludo obožava, to ga nije spriječilo da joj čitav život nabija rogove. Francuska glumica Juliette Drouet (na slici!) bila mu je ljubavnica duže od pola stoljeća. Ta veza lijepu će ženu vrlo skupo koštati. Odrekla se vlastite karijere kako bi mogla biti neplaćena tajnica voljenom muškarcu. Punih pedeset godina, marljivo je prepisivala sve njegove rukopise, a škrti partner, koji je za to vrijeme ljubovao s brojnim drugim ženama, davao joj je toliko skroman džeparac da je više-manje stalno bila gladna – zadnjih deset godina nije si mogla kupiti ni novu haljinu.

10. Pored stalne žene i niza ljubavnica, Hugo je redovito posjećivao “prijateljice noći”, na čije je usluge potrošio znatan dio imetka. Na dan piščeve smrti, svi bordeli u Parizu zatvorili su vrata: u znak žalosti za najvjernijim klijentom, većina prostitutki u gradu nije došla na “posao”!

Piše: Lucija Kapural

Komentari