Ljudi imaju različite strahove, neki su od njih opravdani, a neki su od nas samo skloni “od buhe napraviti slona”. No zamislite da ste u sobi punoj ljudi i da ne možete nikom dati do znanja da ste tu, prisutni. U osnovi okruženi ste ljudima, ali ste potpuno sami u svojoj muci. Ovaj sindrom zaključanog tijela vjerojatno nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Iznenadna bolest
Godine 1988. trinaestogodišnji Martin Pistorius iz Južne Afrike osjetio je glavobolju u školi. Zbog njezine jačine došao je kući, no ni sanjao nije da se nakon toga više nikada neće vratiti u školu. U mjesecima koji su uslijedili njegovo je zdravlje išlo s lošega na gore. Nije mogao jesti, a počeo se otežano kretati i sve više spavati. S vremenom mu je i um počeo otkazivati poslušnost, sve je više zaboravljao dok jednog dana nije zaboravio i tko je. Jednostavno kao da se ugasio iako je bio i dalje živ. Svima je bilo jasno da je Martin obolio od neke neobične i ne baš bezazlene bolesti, ali nitko nije znao postaviti točnu dijagnozu.
Bez svijesti o sebi pune tri godine
Liječnici su bili samo sigurni da je riječ o nekakvom degenerativnom neurološkom poremećaju. Roditeljima su preporučili da dječaka smjeste u ustanovu za skrb o bolesnima i nemoćnima jer je on, kako su tada naveli, biljka koja je na mentalnoj razini djeteta od nekoliko mjeseci. Roditelji su na kraju popustili liječnicima, ali ne skroz te su ga tijekom dana vodili u neku vrst dnevne bolnice, a noću su ga vraćali kući. Briga o njemu nije bila laka. Noću su ga okretali svaka dva sata kako ne bi dobio rane od ležanja. Martin je bio bez svijesti o sebi pune tri godina, a zatim su se stvari počele vraćati na svoje. No bio je to polagani proces. Do 19-te godine bio je potpuno svjestan svega oko sebe, no to s nikim nije mogao podijeliti. Vraćao mu se osjet u glavi, vratu i ramenima, no njegove pokrete tim dijelovima tijela nitko nije povezivao sa sviješću već su oni tumačeni kao nasumične kretnje. Martin je bio razumljivo u strahu da će ostatak života provesti sam sa svojim mislima. Danas kada ovaj čovjek priča o tom periodu svog života kaže da u njemu nije postojalo ništa osim konstantnog straha.
Žrtva zlostavljanja
Godinama je tijekom dana boravio u Centru za njegu pred televizorom sjedio i gledao reprize emisija koje su mu debelo išle na živce. O svemu su odlučivali drugi, što će jesti, kao i što će odjenuti, kada će ići spavati. Apsolutno nije imao kontrolu nad niti jednim segmentom svog života. Uz to dok je bio na dnevnoj njezi bio je žrtvom fizičkog, psihičkog i seksualnog zlostavljanja kojeg nikako nije mogao spriječiti. Roditelji za to naravno nisu znali. Najsretniji trenutak u danu mu je bio kada bi otac došao po njega kako bi ga odvezao kući. Kada je bio kod kuće roditelji su se često u očaju svađali, a jednom je njegova majka izjavila dok ga je presvlačila da bi voljela da je mrtav. Ta ga je izjava povukla na dno, no onda mu se nešto kasnije potpuni stranac nasmiješio i uspostavio s njim vizualni kontakt, što mu je dalo neočekivani smisao i pokrenulo ga da nastavi dalje. Na tom putu prema izlasku iz ekstremno usamljenog svijeta pomagala mu je i vjera u Boga.
Nevjerojatna aromaterapeutkinja
Na sreću jednom tjedno ga je počela posjećivati aromaterapeutkinja Virna van der Walt koja je uočila da on je svjestan onoga što se oko njega događalo. O tome je obavijestila roditelje, kao i Centar za alternativnu komunikaciju Sveučilišta u Pretoriji, gdje je prebačen u dobi od 25 godina.
Što se dogodilo poslije?
Po dolasku kući dobio je kompjuter ne bi li mogao lakše komunicirati s okolinom. Brzo je učio, a za stalnu pratnju je dobio psa o kojem je godinama sanjao. Godine 2003. počeo je raditi s računalima, a paralelno je pohađao studij računalstva. Preko sestre koja je radila u Ujedinjenom Kraljevstvu upoznao je socijalnu radnicu Joannu, koja je inzistirala na njihovom čavrljanju preko chata. Ovo čavrljanje je završilo brakom i njegovim preseljenjem u Ujedinjeno Kraljevstvo. Kada je pitao svoju Joann što ju je privuklo njemu odgovorila je da je to iskrenost jer je najiskreniji čovjek kojeg je upoznala. Godine 2011. je objavio knjigu Ghost Boy (“Dječak duh”), koja je postala bestseler New York Timesa.
Martin danas ima uz ženu i dijete, kao i svoj privatni posao. On kaže da ljudi uzimaju komunikaciju zdravo za gotovo. Kako je godinama bio zaključan u svom tijelu puno je razmišljao o komunikaciji među ljudima te je zaključio da je ona način na koji stvaramo jedan suosjećajni i bolji svijet, kao i da nas ona određuje u puno stvari. Zbog nje on danas ima vrlo različite uloge u svom životu, ali i životima drugih ljudi te na budućnost gleda s optimizmom.
Piše: Sonja Kirchhoffer
