Prezrene, zaboravljene i ponižene: Tragične sudbine genijalnih žena

Bile su genijalne, u mnogočemu ispred svoga vremena, no platile su visoku cijenu zbog činjenice da su bile “pogrešnog” spola. Donosimo tragične priče pet nevjerojatnih žena!

Podsmijeh kolega i posthumno priznanje

Povijest znanosti nije uvijek pravedna. Dok su neki kompilatori tuđih ideja stjecali svjetski ugled i bogatstvo, postoje i oni koje je, unatoč revolucionarnim otkrićima, progutao mrak zaborava. Potonja nepravda osobito je česta u slučaju kad su “oni” zapravo one. Jedna od znanstvenica koje su suvremenici šikanirali a povijest zaboravila bila je Mary Anning (1799. – 1847.), pionirka paleontologije. Siromašna, bez formalnog obrazovanja te, što je najgore, pripadnica nježnijeg spola, doživljavala je podsmijehe “stručnjaka” koji se, međutim, nisu libili njena otkrića proturiti kao svoja.

Odrasla je u Lyme Regisu, slikovitu obalnom gradiću u engleskom okrugu Dorset, u obitelji koja je jedva spajala kraj s krajem. Kako se stijene u okolici stalno odronjavaju, otkrivajući fosile, djevojčin otac Richard, stolar, uspijevao je štogod dodatno zaraditi skupljanjem i prodajom tih suvenira iz prošlosti. Nažalost, umro je vrlo mlad, kad je njegovoj mezimici bilo jedanaest godina. Mary i njen stariji brat Joseph bili su prisiljeni zasukati rukave te nastavit očev posao, koji je postao jedini izvor prihoda.

Dok je lov na fosile za Richarda bio posao, za njegovu kćer postao je strast. S nepunih dvanaest, u stijeni na obali pronašla je kostur golema stvorenja s nizom oštrih zuba, sličnog krokodilu. Bio je to prvi ihtiosaur ikad otkriven. Obitelj ga je za 23 funte prodala bogatom kolekcionaru. U ono vrijeme, bio je to iznos koji im je omogućio više mjeseci bezbrižnog života.


Joseph je pronašao posao tapetara, a Mary se s još većim žarom bacila na skupljanje fosila. Najbolje vrijeme za “lov” bilo je najgore vrijeme – kad bi kiša i valovi mrvili stijene. Na pljusku koji je sav svijet potjerao u tople domove, strugala je stijene, umotana u pohabani ogrtač. Trud se isplatio: otkrila je niz novih vrsta, uključujući plesiosaura, dugovratu morsku neman iz razdoblja krede, te pterodaktila, izumrla letećeg gmaza, a prepoznala je te opisala i fosilizirani izmet dinosaura.

Uz to je usvajala teoretsko znanje. Doslovce je gutala članke o geologiji i paleontologiji, znanostima koje su u to vrijeme još bile u povojima, ispisujući vlastite komentare i crtajući dijagrame na marginama. Kako je bila “pogrešnog” spola, nije uspijevala dobiti lovu za nastavak školovanja, premda je znala više od većine obrazovane gospode koja je kupovala njene fosile. Ovi bi ljubazno saslušali djevojčina promišljanja, a potom dali naziv vrsti koju je ona pronašla te stekli slavu pisanjem o “svome” otkriću. Dakako, neku tamo Mary Anning nigdje ne bi spomenuli.

Tek nakon što je 1847. umrla od raka dojke, njen doprinos znanosti priznat je u eulogiji Geološkog društva, što je bila iznimna čast. Otkrića Mary Anning zauvijek su promijenila shvaćanje prapovijesnog svijeta te su ohrabrila znanstvenike da razmotre način na koji je život došao iz vode na kopno i evoluirao.

Život u sjeni i smrt pred visokim odličnicima

Zacijelo ste čuli za Fritza Habera (1868. – 1934.), njemačkog kemičara koji je iznašao postupak sinteze amonijaka, elementa ključnog za izradu umjetnih gnojiva i eksploziva, za što je 1918. godine nagrađen Nobelovom nagradom (zahvaljujući novome umjetnom gnojivu, zasijane su milijarde hektara ranije neplodne zemlje, zbog čega se o Haberu govorilo kao o “čovjeku koji je nahranio svijet”). Ime njegove supruge Clare Immerwahr (1870. – 1915.), koja je u vrijeme kad je primao najprestižniju nagradu u svijetu znanosti već tri godine bila mrtva, do vaših ušiju možda nije ni došlo. Nikakvo čudo, ako znamo s kakvim se prezirom okolina odnosila prema ovoj genijalnoj znanstvenici, pacifistici i aktivistici za ženska prava.

Kći ugledna kemičara židovskog podrijetla, djetinjstvo je provela na farmi u okolici Breslaua, grada koji je tada bio u sastavu Prusije (današnji Wrocław u Poljskoj). Dok su njene sestre dane provodile igrajući se u idiličnoj okolici, znatiželjna djevojčica preferirala je polumrak očeva laboratorija, gdje je već kao sedmogodišnjakinja izvodila eksperimente. Jabuka nije pala daleko od stabla – i sama je upisala studij kemije na Sveučilištu u Breslauu, gdje je doktorirala s najvišom ocjenom magna cum laude, obranivši disertaciju o topljivosti soli žive, bakra i olova. Time je postala prva doktorica kemije u njemačkoj povijesti, i to u vrijeme kad djevojke uglavnom nisu ni išle u školu. Godinu dana kasnije, stupa u brak s kolegom Franzom Haberom, uvjerena da je pronašla srodnu dušu i podršku. Bila je to, uskoro će shvatiti, vrlo loša procjena.

Sraz s društvenim očekivanjima bio je neminovan. U vrijeme kad se smatralo da je ženino mjesto u kući, na Clarine ambicije gledalo se s podsmijehom, a njena mogućnost provođenja znanstvenih istraživanja bila je ograničena. U rijetkim prilikama kad bi se usudila ući u laboratorij, nekolegijalni kolege počeli bi se smijuljiti, a bilo je i onih koji su je pokušavali prikazati ludom. Umjesto da sama ispisuje stranice u povijesti znanosti, njena karijera svela se na pomaganje suprugu: prevodila je njegove radove na engleski te usmjeravala njegova istraživanja lucidnim opaskama, za što nije dobila ni simboličko priznanje. Premda su udžbenik o termodinamici plinske reakcije praktički zajedno napisali, dobila je tek posvetu “mojoj tihoj suradnici”, što je više zvučalo kao šamar nego kao pohvala. Nakon što je na svijet donijela sina Hermanna, gospodin Haber oduzeo joj je i ono malo slobode koju je imala, smatrajući da su briga za dijete i kuhanje jedini poslovi za koje smije odvajati vrijeme.

Kao da život u suprugovoj sjeni nije bio dovoljno težak, stigao je novi udarac. U jeku Prvoga svjetskog rata, doznala je da njena gora polovica radi za njemačku vojsku, na razvoju kemijskog oružja – napose bojnih otrova. “Ovo je perverzija ideala znanosti”, napisala je u pismu rođakinji. Ne želeći dijeliti krevet s čovjekom kojeg nije dirala spoznaja da će njegov izum donijeti smrt stotinama tisuća ljudi, Clara Immerwahr digla je ruku na sebe.

Učinila je to na dramatičan način, na zabavi povodom suprugova dobivanja Željeznog križa kojoj je prisustvovao car glavom i brkom. Prekinula je glazbu, održala nadahnuti ratni govor te si pred šokiranom uzvanicima prosvirala mozak muževim vojnim pištoljem. Dan nakon njene smrti, Haber je nadzirao prvi plinski napad u povijesti, koji je odnio pet tisuća života. Stvaranje oružja za masovno uništenje donijelo mu je lijep imetak, kao i čin kapetana. Do kraja života, nije progovorio ni riječ o pokojnoj supruzi, čiji je pacifizam interpretirao kao izdaju domovinskih interesa.

Na koncu ga je karma ipak snašla. Gorljivi njemački nacionalist, koji je se s prezirom odrekao židovske vjere, dolasku nacista na vlast veselilo se kao dječarac sladoledu za vrela ljetnog dana. Doživio je nemali šok kad su mu, prebrojavši mu krvna zrnca, dali otkaz na mjestu ravnatelja prestižnog Instituta Kaiser Wilhelm. Slomljen, napustio je domovinu koja mu je odbila pružiti zahvalnost te se nastanio u Švicarskoj, gdje nedugo potom umire od srčanog udara.

Umrla je sama i zaboravljena, u ludnici u kojoj je provela pola života

Dana 19. listopada 1943. godine, nebo iznad Monfaveta okovali su čelično sivi oblaci. Dok se kiša slijevala na zemlju, u umobolnici u tome francuskom selu izdahnula je starica. Nebo je bilo jedino koje je plakalo za njom: Camille Claudel, jedna od najvećih francuskih kiparica, umrla je napuštena i zaboravljena od svih. Nitko nije došao preuzeti njeno tijelo, pa je pokopana u zajedničkoj grobnici ludnice u kojoj je provela gotovo pola života.

Odrasla je u imućnoj i uglednoj obitelji. Otac Louis, pripadnik nižeg plemstva, bavio se hipotekarnim transakcijama, a majka Louise potekla je iz tradicionalne svećeničke obitelji. Za razliku od mlađeg brata Paula, koji je stekao slavu kao pjesnik, diplomat i kršćanski mislilac, Camille je oduvijek odudarala od okoline. Fascinirana kamenjem na obiteljskom imanju, od malih se nogu zainteresirala za kiparstvo. Kao tinejdžerica već je izrađivala skulpture nevjerojatne ljepote, a kad je odlučila postati profesionalna umjetnica, podršku joj je pružio jedino otac. Majka, bogobojazna i rigidna žena, savjetovala joj je da se dobro uda i prestane sramotiti obitelj nerealnim ambicijama, a brat joj je citirao pasuse iz Biblije kako bi joj dokazao da je put koji je odabrala (po)grešan.

Odlučna djevojka nije se osvrtala na njihovo mišljenje. Upisala je studij kiparstva na Académie Colarossi, jednom od rijetkih fakulteta koji su primali djevojke. Pod pokroviteljstvom profesora Alfreda Bouchera, izlagala je u glasovitim salonima i galerijama, oduševivši poznavatelje umjetnosti ali i sablaznivši cenzore, koji su njene skulpture nagih tijela nazivali opscenima. S nepunih dvadeset, postala je učenica slavnog Augustea Rodina. Veliki kipar bio je fasciniran ljepotom i talentom gotovo četvrt stoljeća mlađe djevojke. Postali su ljubavnici, a ona mu je nerijetko pozirala za skulpture ali i pomagala u njihovoj izradi.

U deset godina, koliko je burna veza potrajala, Rodin joj je nebrojeno puta obećavao da će ostaviti nevjenčanu suprugu Rose Beuret, neuku krojačicu, ali bi svaki put pogazio riječ. Nakon spontanog pobačaja, Camille je pobjegla od njega te počela tonuti u živčano rastrojstvo. Patila je od manije proganjanja, tvrdila da joj bivši ljubavnik krade ideje i da je pokušava ubiti, a u napadajima bijesa uništila je veliki dio svojih radova.

Nakon što joj je umro otac, jedini čovjek koji ju je podržavao, obitelj ju je prisilno smjestila u umobolnicu. Premda su liječnici više puta upozoravali njenu obitelj da joj ondje nije mjesto, budući da je većinu vremena lucidna, Paul je smatrao da je za njega, kao jednog od moralnih stupova društva, najbolje da skandaloznu sestru drži daleko od očiju javnosti. U dvadeset devet godina, koliko je provela na tome tužnome mjestu, posjetio ju je samo nekoliko puta, a majka nijednom. Nakon što je preminula, brat, kovač njene tragedije, organizirao je veliku izložbu Camilleinih radova.

Od žrtve silovanja do feminističke ikone

Sve do devetnaestog stoljeća, žene su u umjetnosti zauzimale minorno mjesto. Njihova stvaralačka djelatnost iscrpljivala se pravljenjem vezova, a “ozbiljno” slikarstvo bilo je rezervirano za pripadnike jačeg spola. One koje bi se i drznule kročiti u tu arenu, u pravilu su se potpisivale muškim pseudonimima. U razdoblju baroka, možda najekspresivnije slikarske epohe, jedna krhka ali nevjerojatno talentirana žena odlučila je stati bok uz bok s velikanima poput Caravaggija, Rubensa i Berninija. Artemisia Gentileschi (1593. – 1652.), prva proslavljena europska slikarica, svojevrsna je feministička ikona. Riječ je o prvoj ženi koja je primljena u prestižnu firentinsku umjetničku akademiju “Accademia delle Arti del Disegno”, prvoj koja je u dno slike stavljala vlastito ime, prvoj koja je slikala žene na pozicijama moći.

U svijet umjetnosti uveo ju je otac Orazio, rimski slikar. Caravaggio, blizak obiteljski prijatelj, oduševio se djevojčinom preciznom tehnikom, a učitelj Agostino Tazzi, Orazijev najbolji prijatelj, imao je samo riječi hvale za njene radove. Potonji je, nažalost, bio vođen mračnijim motivom. Prestravljenu tinejdžericu je, kad su ostali sami u njegovim atelijeru, divljački silovao.

U ono vrijeme, za žrtve seksualnog nasilja nije bilo pravde. Suđenje je trajalo dugih sedam mjeseci, a za to vrijeme nesretnica je, kako bi se ustvrdilo je li bila djevica u trenutku napastvovanja, podvrgnuta ginekološkom pregledu hrapavim instrumentom koji je nalikovao spravi za mučenje. Na svojoj je koži imala priliku iskušati i zbiljsku spravu za mučenje, kojom su joj iskretani palčevi na rukama. Bila je to, naime, uobičajena sudska praksa, kojom se osiguravalo da svjedokinja govori istinu. Premda ju je otac podržavao, javnost je nesretnu djevojku percipirala kao razvratnicu, časteći je biranim uvredama u sudnici. Konačnu uvredu udijelio joj je sudac – Tazzi, čovjek koji je otprije bio poznat po silovanju vlastite kćeri i naručivanju ubojstva vlastite supruge, osuđen je na simboličnu kaznu.

Traumatičan događaj uvelike se odrazio na njeno slikarstvo. Žene na njenim platnima su ljute zbog nepravde koju su im nanijeli muškarci te spremne na osvetu. To je osobito vidljivo na njezinu najpoznatijem platnu “Judita i Holoferno”. Ova biblijska priča mnogo je puta prikazivana u umjetnosti, no Juditino lice nikad ranije nije naslikano s tolikim izrazom gnjeva i gađenja. Bio je to Artemisijin način da se još u 17. stoljeću obračuna s patrijarhatom.

Vjerski fanatici naživo su oderali kožu velike filozofkinje

Sudbina Grkinje Hipatije (oko 355. – 415.), jedne od prvih poznatih i priznatih filozofkinja u povijesti, žene čije ime nosi jedan planetoid te krater na Mjesecu, mučan je i krvav primjer pobjede fanatizma nad slobodoumljem, vjerskom tolerancijom te zdravim razumom kao takvim.

Kći Teona, uglednog matematičara iz Aleksandrije, isprva je krenula očevim stopama: uz aritmetiku i geometriju, izučavala je astronomiju, a neki joj povjesničari čak pripisuju izum astrolaba. S vremenom se zainteresirala za filozofiju a, zahvaljujući iskričavoj inteligenciji i polemičkom duhu, primljena je na obuku u neoplatoničku školu, ranije rezerviranu isključivo za pripadnike snažnijeg spola. Ubrzo je i sama postala jedna od predavačica, a potom voditeljica vlastite škole, u kojoj se okupljao nekršćanski krug mislilaca. Njeni brojni radovi, poput komentara Diofantove “Aritmetike” i Apolonijevih “Konika”, izgubljeni su u povijesnim kovitlacima.

Posvećena znanstvenom radu, nikad se nije udavala niti je imala djece, a izvanrednu ljepotu pokušavala je što više prikriti, odbacujući svaki vid putenosti i senzualnosti. Uz to je propagirala asketizam, odričući se svih potreba osim onih najosnovnijih, izražavajući ravnodušnost prema sferi svjetovnog. U tome je, prema legendi, išla toliko daleko da je učeniku, koji joj je izrazio ljubav, pokazala komad platna umrljanog svojom menstrualnom krvlju, što je trebalo simbolizirati nečistoću svega materijalnog!

Premda su izvješća o njenom životu štura, katkad i kontradiktorna, svi se slažu u jednom: Hipatija je bila obrazovana, darovita i cijenjena građanka Aleksandrije. Živjela je i djelovala u vremenu u kojem se žensko isticanje dočekivalo sa zazorom, no suvremenici joj nisu osporavali znanje. Filozofiju, dotad rezerviranu za zatvoreni krug najobrazovanijih, učinila je dostupnom širim skupinama, nerijetko držeći predavanja na ulici. Nažalost, upravo golemi utjecaj koji je uživala bio je prva stepenica s koje je otpočeo uspon prema njezinu nelijepom kraju.

Smrt filozofkinje u vrijeme protupoganskih progona cara Teodozija II. opisao je povjesničar Sokrat Skolastik. Prema njegovim zapisima, Hipatijina popularnost s vremenom je postala trn u oku aleksandrijskih kršćana. Među njima se raširilo mišljenje da je upravo ona kriva za tešku zavadu između aleksandrijskog biskupa i rimskog prefekta, svoga bliskog prijatelja, a njeni neprijatelji su s lakoćom uvjerili neobrazovani puk da je riječ o vještici koja crnom magijom potiče razdor kako bi ovladala gradom.

Jednog dana, bijesna rulja ju je izvukla iz kočije te odvukla u crkvu. Nesretnu ženu ondje su svukli do gola, kako bi je ponizili, a potom joj naživo oderali kožu krhotinama grnčarije i nazubljenim rubovima školjki. Iživljavanje se nastavilo i nakon što je ispustila posljednji bolni dah: njeno tijelo su raskomadali, pa dijelove povlačili ulicama do Kinarona, mjesta u blizini grada, gdje su ih spalili na lomači. U filmu “Agora”, povijesnoj drami Alejandra Amenábara iz 2009. godine, zlosretnu filozofkinju maestralno je portretirala glumica Rachel Weisz (na slici!).

Piše: Lucija Kapural

Komentari