Preživjeti Saharu: Izgubljen među dinama, spasio se jedući škorpione i pijući krv šišmiša!

Sahara, najveća pustinja na svijetu, pruža se od Atlantskog oceana do Crvenoga mora. Već svojim imenom ulijeva jezu – na arapskom jeziku, to znači “Praznina”. Više od devet milijuna kvadratnih kilometara pijeska i oštrih golih stijena, s tek pokojim pustinjskim grmom i slabašnom travkom, a sve obavijeno sablasnom tišinom koju s vremena na vrijeme naprasno prekinu pustinjske oluje – od najstarijeg doba, Sahara predstavlja zastrašujuću i opasnu zapreku. Stari Egipćani samo su nadzirali obližnje oaze, Kartažani su ograničili svoje naseobine na sredozemnu obalu, a pokušaji Rimljana da osvoje Saharu ipak su se zaustavili na njezinu rubu. Pustinju koju su drevni narodi opisivali kao “zemlju koju su bogovi prokleli” 1994. godine pokušala je “pokoriti” skupina hrabrih entuzijasta. Riječ je o sudionicima tzv. “Maratona pijeska”, jednog od najtežih i najopasnijih sportskih natjecanja na našem planetu.

Među sudionicima sedmodnevne utrke po Sahari našao se i talijanski policajac Mauro Prosperi. Nije se radilo o blesavom momčiću željnom dokazivanja: ovaj 39-godišnjak, sretno oženjeni otac troje djece, itekako je bio spreman za predstojeće izazove, kako fizički taki i psihički. Nije ga samo posao držao u formi – Prosperi je, naime, bio uspješan sportaš, koji je 1984. godine, na Olimpijskim igrama u Los Angelesu, osvojio zlato u pentatlonu. Premda je aktivnu sportsku karijeru okončao, svakodevno je odlazio u teretanu i trčao, a kao član planinarskog društva i sudionik brojnih ekspedicija po zabitim krajevima svijeta, imao je iskustva po pitanju preživljavanja u divljini. Ništa ga, međutim, nije moglo pripremiti za ono što se dogodilo u Sahari.

Utrka po dionici dugačkoj 250 kilometara započela je obećavajuće. S polazne točke, grada Foum Zguida u marokanskoj provinciji Tata, zaputio se odmjerenim ritmom, pazeći na disanje i otkucje srca. Kako su dani prolazili, uspio je prestići broje rivale, ne računajući one koji su uslijed nadljudskih napora odustali, a okus pobjede sve je snažnije osjećao. Upravo taj natjecateljski duh umalo će ga koštati života.

Četvrtog dana utrke, nakon što je svladao više od devedeset pet kilometara, snažna pješčana pluja pogodila je područje. Pravila natjecanja za takav su slučaj bila jasna: valja se zaustaviti i pričekati da prirodna nepogoda prođe odnosno, u slučaju potrebe, pomoć stigne. Možda prvi put u životu, Prosperi je odlučio prekršiti pravila. Bio je, naime, uvjeren da se može osloniti na svoj sjajan osjećaj za orijentaciju te solidne zalihe hrane i vode koje je nosio kroz pustinju. Osim namirnica, u ruksaku je imao rezervnu odjeću, vreću za spavanje, kompas, signalnu baklju i pribor za prvu pomoć… Što bi moglo poći po zlu, pitao se. Pa, gotovo sve.


Pješčane oluje nisu, naime, poput drugih oluja. Šiban snažnim vjetrom, zaslijepljen pijeskom koji je okolicu pretvorio u golemi oblak nestvarnog žutila, nesretni čovjek vrludao je u svim pravcima. Dogodilo se neizbježno: kad je oluja nakon otprilike osam sati protutnjala dalje, policajac je shvatio da se izgubio u pustinji. Nije, međutim, počeo paničariti, ne još. Prvu natruhu nemira osjetio je kad je, zavirivši u ruksak, shvatio da je izgubio kompas. Strah mu se uvukao u kosti kad je pojeo zadnju mrvicu hrane, a panika se razmahala tek kad je zadnja boca s vodom bila ispražnjena. Pored najizravnije ugroze, žeđi, valjalo se suočiti i s niskim temperaturama u noćnim satima, uobičajenom pusinjskom pojavom. Potonji problem riješio je na lukav način: svoju vreću za spavanje ukopao je duboko ispod pijeska.

Probijajući se kroz negostoljubivi okoliš, usana toliko suhih da su se pretvorile u žive rane, jednog jutra uspio se probiti do ruševina starog hrama. Mjesto je bilo napušteno, ako ne računamo šišmiše koji su u njegovu sjenovitom okolišu stvorili svoje carstvo. Nemajući druge, Prosperi je uspio uhvatiti nekoliko letećih sisavaca, a preživio je pijući njihovu krv. Čim se malo oporavio, u okolici je pronašao i “hranu” – goleme pustinjske škorpione i pokojeg guštera. Koliko je vremena proveo u ruševini, nije bio u stanju odrediti, no kad su se zalihe koje je njegov privremeni zaklon iscrpile, znao je da mora nastaviti dalje.

Vrhunac agonije označila je pojava helikoptera u daljini. Prosperi je znao da su to ljudi koji njega traže. Osnažen nadom, uspio je ispaliti signalnu raketu, beskorisno urlajući kao da ga netko može čuti… Kako se morao osjećati kad je helikopter odletio dalje, ne primijetivši njegov signal, ne usudimo se ni zamišljati. Dan nakon toga, posve obuzet očajem, odlučio si je presuditi. Izvadio je džepni nožić iz ruksaka, prerezao si žile te legao na pijesak, čekajući milosrdni zagrljaj smrti. Nije ga dočekao – na onome suhom zraku, njegove rane su se zatvorile!

Premda su mu rezerve nade bile potrošene, nastavio je dalje, puzeći po pijesku i ispijajući vlastiti urin. A onda, nakon devetog dana kalvarije, začuo je topot kopita. Ugledavši skupinu konjanika s neobičnim plavim turbanima na glavama, bio je uvjeren da halucinira. Nije se, međutim, radilo o fata morgani, već o Tuarezima, nomadima koji su prolazili okolicom na putu prema oazi. Poluživog čovjeka, koji više nije mogao ni govoriti, podigli su u sedlo i odjahali s njim. Dok je bio na konju jednog od svojih spasitelja, iscrpljeni Prospero izgubio je svijest. Oči je otvorio tek u bolnici u Marakešu.

Strava koju je prooživio nije uspjela slomiti njegov borbeni duh – u “Maratonu pijeska” sudjelovao je još šest puta, dakako, poštujući sva pravila. Njegova nevjerojatna priča obrađena je u brojnim dokumentarcima, a iskorištena je i u promotivnoj kampanji za film “Povratnik”, dramu o preživljavanju u nemogućim uvjetima s Leonardom DiCaprijem u glavnoj ulozi. U svibnju 2020. godine, objavio je knjigu o svome strašnom iskustvu, naslovljenu “Dani s onu stranu života”. Zanimljivo, u pisanju mu je pomogla Cinzia Pagliara, koja mu je u međuvremenu – zbog nemogućnosti da se pomiri s njegovom ovisnošću o adrenalinu – postala bivša supruga.

Piše: Lucija Kapural

Komentari