Pretvaranje pariškog baleta u bordel: Iza pozornice trgovalo se balerinama!

Biti balerina ni danas nije lako, sjetite se relativno nedavnog, spora između balerina zagrebačkog HNK-a i Dinka Bogdanića koji je perverznim uvredama redovito častio mlade balerine, a šuškalo se tu i o fizičkom uznemiravanju. Ukoliko vas zanima zašto su balerine bile na lošem glasu u 19. stoljeću u Parizu, kao i zbog čega je Degas prikazivao na svojim slikama uz lijepe plesačice postarije muškarce u crnim skupim odjelima, pridružite nam se na današnjem putovanju u prošlost.

Les Petits Rats

U 19. stoljeću većina baletana pariške opere potjecala je iz siromašnih obitelji. Male talentirane djevojčice dolazile bi ovdje na školovanje, kako bi obiteljima osigurale bolji život zbog čega su na svojim plećima od malena imale golemi teret odgovornosti. Obično su ih nazivali Les Petits Rats što nije tako lijepo, kao što možda zvuči jer u prijevodu znači Mali štakori iz opere.

Plesačice kao plijen


Oko 1830. liječnik Louis Véron, postao je novi upravitelj opere čija povijest osnutka seže još u 17. stoljeće. Dotični se obogatio na prodaji kapi protiv kašlja, ali je zaključio da bi mogao zgrnuti još bogatstva, naravno, samo ako svom novom projektu pristupi studiozno pa je osmislio strategiju pretvaranja pariške opere u bordel. Tim je projektom omogućio imućnim pretplatnicima na sezonske ulaznice, pravo ne samo na privatne kazališne lože već i pristup plesačicama. Kako bi što lakše svojim klijentima omogućio dolazak u operu i ujedno im osigurao ugodan prostor za boravak, izgradio je za njih poseban ulaz u operu, kao i raskošno uređen prostor iza pozornice. Taj je prostor nazvan Foyer de la danseu, i u njemu su privilegirani muškarci mogli imati sasvim poseban pogled na objekte svoje zanimacije. Ta je prostorija trebala biti mjesto zagrijavanja i uvježbavanja scenskih pokreta prije i tijekom nastupa, ali postala je mjesto u kojem su predatori vrebali svoj plijen odnosno plesačice.

Iza zastora zamjena uloga

Onako osvijetljene prekrasne balerine bile su dio vremena zvijezde pozornice, no kada bi se zastori spustili i svijetla pogasila, daleko od očiju javnosti, dolazilo bi do zamijene uloga, u kojima bi ti već postariji muškarci postajali oni koji igraju glavne uloge. Među privilegiranim muškarcima postojali su i oni koji su bili više privilegirani od ostalih, a ti su ujedno bili i članovi konjičkog klub koji je okupljao isključivo plemstvo. Ovi “zlatni članovi” bili su poznavatelji kvalitetnih konja, dobrih cigara i vrhunskih žena. U operu su dolazili ne zbog baleta već balerina, pri čemu su u prvom dijelu opere imali osiguranu večeru nakon koje bi se pojavili u ložama krajem plesa te bi brzo krenuli u raskošno uređen prostor da dočekuju balerine koje su poželjeli.

 

Strategija smanjivanja plaća

Novi upravitelj Véron je imao još jednu strategiju zarađivanja, a ta se sastojala od smanjivanja plaća, kako bi djevojke bile prisiljene prihvatiti ponudu nekog bogatog zaštitnika. Tako je Véron osigurao svojim klijentima sigurne seksualne usluge. Pariška je opera pretvorena u bordel, u kojem su djevojke provodile dvanaest sati dnevno, šest dana u tjednu. Najčešće su morale živjeti u blizini opere jer si nisu mogle platiti prijevoz do posla odnosno u škole. Samo je manjina vrhunskih plesačica zarađivala plaću dovoljnu za preživljavanje. Nekada su i njihove majke tražile bogate zaštitnike za svoje kćeri. Najpoznatija od ovih djevojaka bila je belgijska četrnaestogodišnja djevojčica Marie Van Goethem prema kojoj je Degas napravio kip plesačice. Njena je majka tjerala na prostituciju svoju stariju kćer, a kada je ona završila u zatvoru očito je Marie morala zarađivati, pa je počela izostajali s termina u operi, što je kroz izvjesno vrijeme dovelo do gubitka njenog posla.

Trgovanje mesom

Edgar Degas je bio opčinjen balerinama te je upravo on dao najbolji prikaz prikrivenog života ovih plesačica, koje su na njegovim slikama često bile izložene pogledima gospode u crnom. U školu bi buduće balerine dolazile kao male djevojčice te su naporno trenirale dok ne bi uspjele dobiti željenu poziciju u baletu. No, da bi se osigurale u tom smisli, morale su opet imati zaštitnike ili možda bolje menadžere koji bi im omogućili napredovanje u karijeri jer ukoliko biste odbili nekog od moćnika mogli ste zaboraviti i da ste imali planove za karijeru.

“Epske scene su se događale iza pozornice!”, napisao je svojevremeno grof de Mugny, koji je luksuznu prostoriju nazivao tržnicom mesa. Spomenuti Degas je zahvaljujući poznanstvima dobio mogućnost slikanja iz kulisa pa je dobio sjajan uvid u situaciju iza pozornice. Takva je situacija potrajala čak do 1927. godine. Od tog trenutka nestaju iza pozornice bogati financijere i Pariška opera postaje prava umjetnička meka.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari