Biti balerina ni danas nije lako, sjetite se relativno nedavnog, spora između balerina zagrebačkog HNK-a i Dinka Bogdanića koji je razno-raznim uvredama redovito častio mlade balerine, a šuškalo se tu i o fizičkom uznemiravanju. Ukoliko vas zanima zašto su balerine bile na lošem glasu u 19. stoljeću u Parizu, kao i zbog čega je Degas prikazivao na svojim slikama uz lijepe plesačice postarije muškarce u crnim skupim odjelima, pridružite nam se na današnjem putovanju u prošlost.
Les Petits Rats
U 19. stoljeću većina baletana pariške opere potjecala je iz siromašnih obitelji. Male talentirane djevojčice dolazile bi ovdje na školovanje, kako bi obiteljima osigurale bolji život zbog čega su na svojim plećima od malena imale golem teret odgovornosti. Obično su ih nazivali Les Petits Rats što nije tako lijepo, kao što možda zvuči jer u prijevodu bi označavalo Male štakore iz opere.
Plesačice kao plijen
Oko 1830. liječnik Louis Véron, postao je novi upravitelj pariške opere čija povijest osnutka seže još u 17. stoljeće. Véron se obogatio na prodaji kapi protiv kašlja, ali je zaključio da bi mogao biti još bogatiji zbog čega je i preuzeo upravu nad ovom operom. Njego je plan bio pretvoriti parišku operu u bordel. Svojim je projektom omogućio imućnim sezonskim pretplatnicima, pravo ne samo na privatne kazališne lože već i pristup plesačicama. Kako bi što lakše svojim klijentima omogućio dolazak u operu i ujedno im osigurao ugodan prostor za boravak, izgradio je za njih poseban ulaz, kao i raskošno uređen prostor iza pozornice. Taj je prostor nazvan Foyer de la danseu, i u njemu su privilegirani muškarci mogli imati sasvim poseban pogled na objekte svoje zanimacije. Ta je prostorija trebala biti mjesto zagrijavanja i uvježbavanja scenskih pokreta prije i tijekom nastupa, ali postala je mjesto u kojem su predatori vrebali svoj plijen odnosno plesačice.
Iza zastora zamjena uloga
Onako osvijetljene prekrasne balerine bile su zvijezde pozornice, no kada bi se zastori spustili i svijetla pogasila, daleko od očiju javnosti, dolazilo bi do zamijene uloga, u kojima bi ti već postariji muškarci postajali oni koji igraju glavne uloge. Među privilegiranim muškarcima postojali su i oni koji su bili više privilegirani od ostalih, a ti su ujedno bili i članovi konjičkog klub koji je okupljao isključivo plemstvo. Ovi “zlatni članovi” bili su poznavatelji kvalitetnih konja, dobrih cigara i lijepih žena. U operu su dolazili ne zbog baleta već balerina gdje su u prvom dijelu imali osiguranu večeru nakon koje bi se pojavili nakratko u svojim ložama. Pred kraj plesa su se spuštali dolje iza pozornice kako bi presreli balerinu koju su poželjeli.
Strategija smanjivanja plaća
Novi upravitelj Véron je imao još jednu strategiju zarađivanja, a ta se sastojala od smanjivanja plaća, kako bi djevojke bile prisiljene prihvatiti ponude bogatih, nazovimo ih, zaštitnika. Tako je Véron osigurao svojim klijentima sigurne seksualne usluge. Pariška je opera pretvorena u bordel, u kojem su djevojke provodile dvanaest sati dnevno, šest dana u tjednu. Najčešće su morale živjeti u blizini opere jer si nisu mogle plaćati prijevoz do posla. Samo je manjina vrhunskih plesačica zarađivala plaću dovoljnu za preživljavanje. Nekada su i majke balerina tražile bogate zaštitnike za svoje kćeri i izvan opere. Najpoznatija od ovih djevojaka bila je belgijska četrnaestogodišnja djevojčica Marie Van Goethem prema kojoj je Degas napravio kip plesačice. Njena je majka tjerala svoju stariju kćer na prostituciju, a kada je ova završila u zatvoru očito je Marie morala preuzeti njezino mjesto – zbog čega je počela izostajati iz opere te je na kraju ostala bez tamošnjeg angažmana.
Trgovanje mesom
Edgar Degas je bio opčinjen balerinama te je upravo on dao najbolji prikaz prikrivenog života ovih plesačica, koje su na njegovim slikama često bile izložene pogledima gospode u crnom. U školu bi buduće balerine dolazile kao male djevojčice te su naporno trenirale dok ne bi uspjele dobiti željenu poziciju u baletu. No, da bi si osigurala i odgovarajuću poziciju u baletu morale su opet imati zaštitnike ili možda bolje menadžere.
“Epske scene su se događale iza pozornice!”, napisao je svojevremeno grof de Mugny, koji je luksuznu prostoriju nazivao tržnicom mesa. Spomenuti Degas je zahvaljujući poznanstvima dobio mogućnost slikanja iza kulisa pa je tako imao sjajan uvid u situaciju iza pozornice. Ovakvo stanje je potrajala čak do 1927. godine. Od tog trenutka nestaju iza pozornice bogati financijeri i Pariška opera postaje prava umjetnička meka.
Piše: Sonja Kirchhoffer
