S onu stranu slobode izbora: Praksa ugovorenih brakova još uvijek je česta u ruralnim sredinama

Ilustracija: YouTube screenshot

Koja je definicija braka? Crkvena: vjerski čin u kojem dobijemo jednoga razapetog više i jednu djevicu manje. Vremenska: razdoblje poslije života a prije smrti. Pravna: dugogodišnja robija u kojoj osuđeni može biti oslobođen zbog lošeg vladanja. Vojna: jedini rat u kojem spavamo s neprijateljem. Matematička: suma oduzimanja slobode, množenja odgovornosti i dijeljenja love. Filozofska: mjesto gdje se uzajamno dijele i rješavaju problemi koje, istinabog, ne bismo ni imali da nismo stupili u brak. Šalu na stranu, bračni zavjet za mnoge je jedna od najvažnijih stvari u životu. Na zapadu, u ovu zajednicu ulazimo vlastitom odlukom, radilo se o ljubavi, želji za potomstvom ili pukom interesu. Nažalost, u velikom dijelu svijeta ta sloboda u potpunosti izostaje.

Ugovoreni brakovi učestala su praksa u Sjevernoj Africi, južnoj Aziji, na Srednjem istoku i Kavkazu te u određenim američkim vjerskim zajednicama. Na indijskom potkontinentu, ovu tradiciju možemo pratiti od šestog stoljeća prije Krista, odnosno vremena kad je vedska religija evoluirala u ortodoksni hinduizam. Žene su tada izgubile neovisnost, stavljene pod muško skrbništvo – očeva u djetinjstvu, muževa kroz bračni život te sinova u starosti.

Većina indijskih bračnih zajednica, napose u ruralnim sredinama, i danas se sklapa dogovorom rodbine, bez pristanaka onih koji u njih trebaju ući te u njima ostati do kraja života (tek 1% brakova u Indiji završava razvodom). Nerijetko, u njih ulaze maloljetne osobe. Takva sudbina bila je namijenjena i djevojčici iz siromašne obitelji po imenu Laxmi Sargara no, zahvaljujući izuzetnoj hrabrosti i odlučnosti, uspjela je preuzeti kormilo vlastitog života.

Laxmi je imala tek godinu dana kad je obećana Rakeshu, tri godine starijem dječaku iz nešto imućnije obitelji. Za njene roditelje, stanovnike pustinjske zabiti Rajasthana, bio je to način da financijsko breme prebace na tuđu grbaču. Godine 2012., nakon što je navršila osamnaestu, saopćeno joj je da će se uskoro preseliti u kuću mladoženje, kojeg nije niti poznavala.

Kako se taj datum bližio, djevojka je postajala sve nervoznija. Znala je dobro što je čeka – bit će otrgnuta iz jedine obitelji koju je poznavala i predana na milost i nemilost tuđoj, gdje se od nje očekivalo da bude “kuš”. Poznato je, naime, da u takvim brakovima žena mora slijepo slušati supruga i njegove roditelje te da joj ovi, ako odbije bilo kakvu direktivu, smiju promijeniti mišljenje s nekoliko “odgojnih”. Laxmi, bistra djevojka koja je briljirala u školi, nije se vidjela u toj ulozi, pa i pod cijenu obiteljske sramote i odricanja.


Preklinjala je roditelje da razvrgnu davno sklopljeni dogovor, no ovi za to nisu htjeli ni čuti, pretpostavljajući obiteljsku čast sreći svoga djeteta. Laxmi je pobjegla kod brata u Jodhpur, grad četrdesetak kilometara udaljen od njezina rodnog sela Lunija. Stupila je u kontakt s Kritijem Bhartijem, socijalnim radnikom specijaliziranog za prava djece. Od trenutka kad je telefonirala u njegovu organizaciju “Sarathi Trust” do onog kad je iz sudnice trijumfalno išetala s papirom o poništenju braka prošlo je tek nekoliko tjedana.

Bharti je, u razgovoru s mladoženjom, bio vrlo uvjerljiv. Premda ovaj nije imao ništa protiv ugovorenog braka, naprotiv, do kraja razgovora odustao je od njega, shvativši koliko je njegova nesuđena žena nesretna. Dokument za poništenje braka je, nakon zajedničkog potpisivanja Laxmi i Rakesha, postao pravovaljan.

Bio je to pravni presedan. Laxmi, prva Indijka koja je uspjela sudskim putem izmaknuti omči ugovorenog braka, nastavila je obrazovanje, a ubrzo je pronašla i ljubav. Godinu dana nakon dobivene sudske bitke, stupila je u brak s naočitim farmerom po imenu Mahendra, kojeg je sama izabrala. “Ovo je najsretniji dan moga života”, na dan vjenčanja je izjavila žena koja je postala simbolom nade za dječje mladenke diljem svijeta.

Piše: Lucija Kapural

Komentari