Mnoge od prapovijesnih životinja izgledale su, iz današnje perspektive, neobično. Kod nekih je riječ o anatomskim odlikama koje su se, hodom evolucije, transformirale, kod drugih o njihovoj pukoj veličini. Za vas smo odabrali nekoliko primjera davno izumrlih giganata – priznajemo, drago nam je da na nešto ovakvo više ne možemo nabasati!
Vuk iz pakla
Jakutija, sibirska regija s ekstremnom subarktičkom klimom, jedno je od najrjeđe naseljenih područja svijeta: proteže se na više od tri milijuna kvadratnih kilometara, a broji manje od milijun duša. U njenom permafrostu, mnoge su davno izumrle životinjske vrste ostale sačuvane kao da su tek neki dan udahnule posljedni dah. Jedno od novijih takvih otkrića jest glava vuka iz ledenog doba, dvostruko veća od one u današnjih pripadnika vrste. Kako i zašto je gorostasna zvijer “izgubila glavu”, ne može se pouzdano ustvrditi, no znanstvenici spekuliraju da su mu je odrezali naši preci – vuk je po svoj prilici bio trofej lovcima. Uistinu ne bismo rado upoznali lovca koji je “sredio” vuka dvostruko većeg od onoga današnjeg…
“Ptičica” od dvije stotine kilograma
Među najopasnije predatore paleogenske ravnice ubrajaju se goleme ptice sa zastrašujućim kljunom. Nisu mogle letjeti, ali su mogle trčati – i to nevjerojatno brzo. Najpoznatiji predstavnik ove vrste bila je Diatrima, ptičurina čiji su fosilni ostaci pronađeni u američkoj saveznoj državi Washington. Na ovom području, tada prekrivenom bujnom suptropskom prašumom, živjela je prije pedeset milijuna godina, predstavljajući strah i trepet za lokalnu faunu. Mogla je, naime, doseći težinu od gotovo dvije stotine kilograma, a svojim klještastim, nevjerojatno oštrim kljunom s lakoćom je komadala i životinje znatno veće od sebe. Za već spomenutu nemogućnost letenja – karakterističnu za većinu životinja iz razdoblja eocena – “krivac” je bio nesrazmjer golema tijela i nerazvijenih krila. Izvrsnim trkačem činile su je pak snažne noge s tri čvrste pandže ispružene prema naprijed te jednom prema natrag. Eocen je, inače, poznat kao doba ptica: u tom razdoblju kenozoika već je postojala polovina rodova koji postoje i danas.
Uh, koliki puh!
Internacionalni tim paleontologa nedavno se bacio na zahtjevan zadatak digitalne rekonstrukcije lubanje davno izumrlog glodavca. Vrstu koja je na području današnje Sicilije i Malte živjela prije više od dva milijuna godina, nazvanu Leithia melitensis, 1863. je opisao škotski prirodoslovac Andrew Leith Adams. Njegove informacije su, međutim, bile šture, budući da je na raspolaganju imao tek djelić lubanje i vratne kralježnice životinje. U međuvremenu je pronađeno još nekoliko parcijalnih fosila lubanje ovog sisavca, no tek nedavno, nakon što su sve obrađene digitalnim putem, znamo kako je zapravo izgledao. “Riječ je o pretku današnjih puhova, s kojima je dijelio građu tijela i prehrambene navike. Po jednom se, međutim, od njih znatno razlikovao – veličini! Dimenzija mužjaka današnje domaće mačke, primjer je tzv. otočnog gigantizma. Riječ je o biološkom fenomenu kod kojeg se veličina životinja izoliranih na otoku, kroz nekoliko generacija, dramatično povećava”, objašnjava voditelj istraživanja Philip Cox. “Zašto dolazi do ove evolucijske prilagodbe? Pa, zapravo je logično. Zbog problema prelaska preko vode i potrebe za prostranim lovištima, na otocima u pravilu nema velikih mesojeda. U nedostatku predatora, otočne vrste se neometano razvijaju, pa neke od njih postaju divovi. To je iznimno korisna prilagodba, koja osigurava dulje i lakše preživljavanje u ekstremnim uvjetima”.
Piše: Lucija Kapural
