Povijest kakvom je piše Hollywood: Oskar Schindler nije bio svetac kakvim ga je Spielberg prikazao!

Odnos Hollywooda prema povijesnoj istini često je… Pa, eklektičan. Scenaristi nerijetko “prekrajaju” zbiljske događaje, katkad iz neznanja, češće namjerno, nakon što neka producentska njuška zaključi kako je falsificiranje povijesti mala žrtva ako donosi pune vreće dolara. Ime koje osobito visoko kotira na listi povijesnih falsifikatora jest ono Stevena Spielberga, jednog od najbolje plaćenih redatelja današnjice.

Već smo, u tom kontekstu, pisali o njegovom uratku “Spašavanje vojnika Ryana”, ratnoj drami iz 1998. godine nagrađenoj s jedanaest Oscara. Stvarnost prikazana u filmu, a radilo se o Savezničkoj invaziji na obalu Normandije 1944. godine, bila je iskrivljena koliko i ona prikazana na Picassovim slikama: od nje je ostao tek opći okvir. Napuhivanje zasluga američkih junaka te potpuno izostavljanje podviga Britanaca i Kanađana, koji su podnijeli glavni teret bitke, samo je jedan od primjera. Još nonšalantniji odnos prema povijesnim činjenicama pokazao je pet godina ranije, filmom nagrađenim sa sedam Akademijinih zlatnih kipića. Govorimo, dakako, o “Schindlerovoj listi”.

U redateljevu obranu, valja spomenuti kako je sam, čak i prije premijere, nagovijestio da su neke činjenice izmijenjene zbog ljepše priče. “Neki su SS-ovci iz zabave bacali djecu kroz prozor i rabili ih kao pokretne mete za gađanje. Takve stvari ne bih mogao prikazati na filmu, čak ni s lutkama”, objasnio je. Prigovori su, međutim, došli zbog drugih stvari.

Udovica doktora Schindlera, Emilie, protestirala je tvrdeći da njen muž nije bio svetac kakvim ga prikazuju nego, njenim riječima, “saufkopf und weibheld” (“pijanac i ženskar”). U suton života, žena koja je zadnjih pedeset godina provela u egzilu u Argentini, u siromaštvu i gorkim uspomenama na čovjeka koji ju je nakon rata šutnuo kao staru krpu, ne pitajući se ima li što jesti, ispričala je kako je ona spasila podjednako Židova kao njen suprug. Ta se činjenica, međutim, ne spominje u Spielbergovom hit-filmu, kao ni u knjizi Thomasa Keneallyja “Schindlerova arka”, na kojoj se dijelom temeljio. Usput je gorko dodala kako od višemilijunske zarade knjige i filma nije dobila niti novčića, te je bila prisiljena i dalje živjeti od skromne mirovine koju joj je dodijelila Argentina te povremene pomoći tamošnje židovske zajednice. Nadalje, posvjedočila je kako je zapovjednik logora Plaszow bio bešćutna hulja koja je huškala pse da razdiru logoraše, a ne zagonetni dandy kakvim ga je portretirao Ralph Fiennes.

Prigovori su stigli i iz redova povjesničara, a najčešće se tiču posljednje scene filma, u kojoj Schindler plače zato što nije spasio više Židova, nakon čega umire bez novčića u džepu. Prava istina dijametralno je oprečna: Schindler se u ratu poprilično obogatio, štoviše, upravo lova bila je glavni motiv za njegove “plemenite” čine. Premda je svoj položaj iskoristio kako bi pomogao brojnim Židovima, istina je da je čitavo vrijeme bio je član Hitlerove Nacional-socijalističke partije.

Piše: Lucija Kapural

Komentari