Mnogo riječi svakodnevno koristimo, pojma nemajući da se radi o eponimima, odnosno općim imenicama nastalim od osobnog imena. Evo nekoliko primjera, u kojima su sačuvana imena povijesnih ličnosti, naroda i mitoloških figura:
Stroganov – ako u boljem restoranu naručite “Stroganov” (odnosno, u iskrivljenom obliku, “Stroganoff”), konobar će pred vas iznijeti teleći odrezak u gustom umaku od luka, gljiva, kiselog vrhnja i maslaca. Pikantno jelo, za koje je recept prvi put objavljen 1871. godine, ime duguje ruskom grofu Sergeju Stroganovu (1794.- 1881.), gurmanu iz imućne trgovačke obitelji podrijetlom iz Velikog Novgoroda. On ga je navodno poslužio na jednome svom banketu, zaradivši gromoglasni pljesak gostiju okupljenih za stolom.
Kanibal – riječ kanibal, koju koristimo za one koji zbog gladi, religijskih ili magijskih motiva konzumiraju ljudsko meso, dugujemo Kristofu Kolumbu (1451. – 1506). Slavni moreplovac nije je koristio u tom smislu: tim imenom je nazivao karipske Indijance, domoroce s Malih Antila i sjevernog dijela Južne Amerike. Prije španjolskog osvajanja, Karipci su istrijebili Araukance – žene su zarobili a muškarce ubili i pojeli. Španjolska riječ canibal nastala je prema araukanskoj riječi Canibi, koja je označavala Karipce.
Higijena – ova riječ označava granu medicine koja proučava i primjenjuje mjere za očuvanje zdravlja pojedinaca i različitih skupina stanovništva. Kao znanost, higijena se počela razvijati tek u devetnaestom stoljeću, kad su joj razvoj industrije i velikih gradova dali nove zadatke. Započelo je eksperimentalno istraživanje utjecaja okoline na zdravlje čovjeka, počela su se iskorištavati postignuća fizike, kemije, fiziologije, mikrobiologije i epidemiologije. Osnivačem znanstvene higijene smatra se Max Pettenkofer (1818. – 1901.), profesor medicinske kemije iz Münchena. U prenesenom značenju, riječ se odnosi na održavanje sanitarnih uvjeta, odnosno osobnu higijenu. U oba slučaja, dolazi od imena grčke božice zdravlja Higijeje, kćeri (prema nekim izvorima: žene) Asklepijeve. U likovnoj umjetnosti, prikazuje se kao djevojka sa zdjelicom u ruci, iz koje napaja zmiju.
Dagerotipija – prvi praktički primjenljiv fotografski postupak za dobivanje trajne slike nosi ime Louisa Daguerrea (1787. – 1851.). Ovaj francuski umjetnik (na slici!) razvio ga je u suradnji s izumiteljem Nicéphoreom Niépceom (1765. -1833.), da bi ga potom ga sam usavršio. Po tom se postupku srebrna ili posrebrena ploča izlagala jodnim parama, osvijetlila u cameri obscuri, a latentna slika, nastala u fotoosjetljivu sloju srebrnoga jodida, razvijala živinim parama. Trajnost slike postizala se namakanjem ploče u otopini kuhinjske soli. Nedostatak postupka bio je u nemogućnosti umnožavanja, a na pozitivu su lijeva i desna strana bile međusobno zamijenjene.
Cincari – u prenesenom značenju, ova riječ odnosi se na škrce ili one koji se cjenkaju do posljednjeg novčića. Nastala je od etnonima “Cincara”, koji označava tajanstveni narod oko čijeg podrijetla se povjesničari još nisu uspjeli složiti. Većina stručnjaka smatra ih potomcima romaniziranih tračkih skupina, koje su se donekle uspjele očuvati na istočnom Balkanu. Pripadnici ove skupine Vlaha sami sebe nazivaju Armânji, a pretežno su nastanjeni na području Srbije, Makedonije i Grčke. Njihov jezik, limba armaneascâ ili cincarski, nastao je iz latinskog i pripada romanskoj skupini, a po vjerskom opredjeljenju su pravoslavci. Cincari su nekoć bili polunomadski stočari koji su posjedovali velika stada ovaca. Njihovo glavno središte, planinski grad Moskopolje, osnovano je početkom 14. stoljeća kao zimsko prebivalište. Povećanjem broja stanovnika, više nisu mogli živjeti samo od stočarstva, pa su se okrenuli trgovini, i to vrlo uspješno. Ubrzo su imali vlastite karavane, pa su posao razvili širom Balkana. Bavili su se i bankarstvom, a upravo zbog njihove poslovične štedljivosti, “cincarenje” je s vremenom postalo sinonim za škrtarenje.
Piše: Lucija Kapural
