Potresni dnevnik djevojčice čije je obitelj umrla od gladi za opsade Lenjingrada: “Svi su mrtvi. Ostala je samo Tanja”

Njemačka opsada Lenjingrada, koja je trajala od jeseni 1941. do siječnja 1944. godine, ispisala je neka od najtragičnijih poglavlja Drugoga svjetskog rata. U tih devet stotina dana, grad je gotovo u potpunosti bio razoren, a najmanje milijun civila umrlo je od gladi. Ondje, u okruženju, našla se i obitelj jedanaestogodišnje Tatjane Savičeve (1930. – 1944.). Dnevnik koji je nesretna djevojčica vodila tijekom opsade, kasnije korišten kao dokaz zločina Hitlerove Njemačke na suđenju u Nurnbergu, jezivo je svjedočanstvo o patnji i gubitku.

Tanja, kako su joj bližnji tepali, bila je najmlađe dijete pekara Nikolaja i krojačice Marije te, kao takva, mezimica obitelji. Braća Leonid i Mihail te sestre Eugenija (“Ženja”) i Nina bdjeli su nad njom od dana kad se rodila. U skromnom stančiću, s njima su živjeli ujaci Vasilij i Aleksej te baka Evdokija, no kod skladne obitelji uvijek je vladala vesela atmosfera.

Idila nije bila dugoga vijeka. Nikolaj Savičev bio je među brojnima uhapšenicima tijekom Staljinovih čistki. Premda je nakon nekog vremena pušten na slobodu, ionako krhko zdravlje bilo mu je uništeno. Umro je od raka prije Tanjina šestog rođendana. Za djecu čovjeka koji je etiketiran kao klasni neprijatelj budućnost nije bila blistava: zabranjeno im je visoko obrazovanje, pa su za život bili prisiljeni zarađivati u znoju lica svoga, obavljajući mukotrpne, slabo plaćene fizičke poslove. U želji za boljom budućnošću, Mihail je napustio rodni grad, a ostali su na jedvite jade sklapali kraj s krajem.

U rujnu 1941., kad je počeo njemački napad na Sovjetski Savez, čitava obitelj je, unatoč progonima, odlučila dati obol obrani domovine. Majka je počela krojiti uniforme, Eugenija i Nina zaposlile su se u tvornici municije, ujaci i Leonid služili su u protuzračnoj obrani, a malena Tanja svojim je jedanaestogodišnjim ručicama kopala rovove i gasila vatrene bombe. Kako o Mihailu, koji je u međuvremenu bio mobiliziran, obitelj dugo nije primila nikakve informacije, zaključili su da je mladić mrtav. No, vremena za oplakivanje nije bilo. Problem s kojim se trebalo uhvatiti ukoštac bila je glad. I studen. Kako u gradu odsječenom od ostatkla zemlje nije bilo moguće nabaviti ogrjev, u vatri su završavale novine, knjige, namještaj… Ondje je završio i dnevnik koji je Tanja vodila otkad zna za sebe. Ugledavši suze na njenom licu, sestra Nina joj je krišom poklonila svoj maleni blok. U njemu će djevojčica sitnim rukopisom bilježiti strahote koje su uslijedile.


Veliki kosac prvi je put posjetio obitelj 28. prosinca 1941. godine. Toga dana, oko podneva, Eugeniju je dotukla kombinacija gladi i rada u dvije smjene. Nakon što je spuštena u improviziranu raku, njena majka je izgovorila sljedeće riječi: “Ženja, mi smo tebe sahranili… Tko će nas sahraniti?”. Tanja je te riječi prenijela u svoj dnevnik. Nažalost, sve njegove stranice bit će izvještaji o odlasku bližnjih. Sljedeća koja je polegla gladi bila je najstarija članica obitelji, baka Evdokija. Umrla je dva dana nakon Tanjina dvanaestog rođendana, od srčanog udara: u trenutku kad su je prekrili mrtvačkim pokrovom, bila je izgubila gotovo polovicu tjelesne težine. “Baka je umrla 25. siječnja 1942. godine, u tri sata popodne”, šturo je zabilježila Tanja. Obitelj je smrt uspjele kriti narednih tjedan dana, kako bi mogla podizati njenu zalihu hrane.

Kad se, dana 28. veljače 1942. godine, Nina nije vratila s posla, obitelj je pomislila da je i ona preminula. Kako pošta za Lenjingrad nije radila, nisu mogli znati da je zapravo evakuirana preko jezera Ladoga… Baš kao što im nitko nije mogao reći da je Mihail živ. U trenucima posvemašnjeg očajanja, ta bi im spoznaja zacijelo podarila utjehu. Kako su dani odmicali, i ono malo nade rasplinulo se poput topline na ruskoj zimi: u razmaku od dva mjeseca, od gladi su umrli Leonid, Vasilije, Aleksej i Marija. Nakon smrti obožavane majke, djevojčica je ostala sama na svijetu. Premda i sama napola živa, imala je snage da zapiše sljedeće riječi: “Mama je umrla 13. svibnja 1942. godine. Svi su mrtvi. Ostala je samo Tanja”. Bila je to posljednja zabilješka u dnevniku smrti.

Malenu siroticu prihvatila je obitelj njene školske kolegice, a u kolovozu te godine evakuirana je iz Lenjingrada, s još stotinjak ruskih mališana. Sva djeca bila su u stravičnom stanju, no sva su se, zahvaljujući liječničkoj njezi, uspjela oporaviti… Sva, osim Tanje. Njeno tijelo, iscrpljeno glađu, skorbutom i tuberkulozom, predalo se 1. srpnja 1944. godine, na klinici za infektivne bolesti. Imala je četrnaest godina kad je umrla, a zadnjih mjeseci bila je potpuno slijepa. Njen dnevnik danas se čuva u Povijesnom muzeju Sankt Peterburga.

Piše: Lucija Kapural

Komentari