Posljednji kineski eunuh: Kastrirao ga je rođeni otac, kako bi mu omogućio ulazak na carski dvor – ironijom sudbine, car je nedugo nakon toga abdicirao!

Voltaireov (anti)junak Candide, protagonist istoimena filozofskog romana koji ismijava Leibnizovu ideju da je svijet u kojem živimo najbolji mogući svijet, vjerojatno je najnesretniji lik u povijesti svjetske književnosti – od prve do zadnje stranice, sudbina šalje samo otrovne strelice u njegovom smjeru. Muškarac s kojim se sudbina poigrala na jednako okrutan način – ako ne i okrutniji – doista je postojao. Zvao se Sun Yaoting, a povijest ga pamti kao posljednjega kineskog eunuha. Zapad je za Yaotinga čuo 2008. godine, kad je na engleski prevedena njegova biografija, djelo koje potpisuje amaterski povjesničar Jia Yinghua. U poznoj životnoj dobi, Yaoting mu je otvorio dušu, prepričavši svoj život pun boli, srama, poniženja i progona. “Tijekom naših dugačkih razgovora, zaplakao je samo dvaput – pričajući o danu kad su ga kastrirali i kad se prisjećao dana kad je obitelj bacila njegove ‘dragocjenosti’, kako eunusu nazivaju genitalije”, ispričao je biograf, objašnjavajući staro kinesko vjerovanje prema kojem čovjek, pokopan bez određenog dijela tijela, neće biti cjelovit niti u zagrobnom životu.

Sun Yaoting (1902. – 1996.) rođen je u Tianjinu, gradu u sjeveroistočnom dijelu Velike nizine, u obitelji koja je doslovce skapavala od gradi. Njegovo ne baš veselo ali ipak koliko-toliko mirno djetinjstvo nasilno je završilo nedugo nakon što je navršio osmu godinu – nesretnog mališana kastrirao je rođeni otac! Barbarski postupak proveden je u nehigijenskim uvjetima, na podu kolibe od blata u kojoj je obitelj živjela, i to bez ikakve anestezije. Siroto dijete vrištalo je u agoniji, da bi potom tri dana provelo u nesvijesti, lebdeći između života i smrti. Za to vrijeme, u mokraćnu cijev su mu ugurali gusje pero, kako ne bi došlo do začepljenja dok rana zacjeljuje. Puna dva mjeseca bio je prikovan za krevet, trpeći nezamislive bolove…

Zašto bi, pobogu, netko to napravio vlastitom djetetu? Ma koliki to bizarno zvučalo, Sunov otac učinio je to za njegovo dobro, kako bi mu osigurao bolju budućnost. Nadao se, naime, kako će to njegovom sinu omogućiti ulazak u Zabranjeni grad, carsku palaču u koju su, osim članova vladajuće obitelji, ulazili jedino eunusi. U imperijalnoj Kini, ovi su bili važan faktor političkog života, a mnogi od njih postali su silno bogati i utjecajni. Pater familias imao je još jedan, nešto manje altruističan motiv za svoj čin – nadao se kako će se njegov sin, kad postane moćan, osvetiti zlotvoru koji je spalio obiteljski dom i oteo njihova plodna polja. Ironijom sudbine, patnja koju je Sun pretrpio bila je uzaludna – godine 1912., nakon proglašenja Republike, šestogodišnji car Puyi bio je prisiljen abdicirati!


Svrgnutom caru ipak je dozvoljeno da nastavi živjeti u palači, a Sun, iznimno inteligentan i sposoban mladić, s vremenom je uistinu uspio ući u Zabranjeni grad, gdje je radio kao sluga. Period blagostanja potrajao je do 1924. godine, kad su cara – zajedno s njegovom obitelji i eunusima – šutnuli iz Zabranjenog grada.

Godine 1932. Japanci su Puyija postavili za predsjednika, a dvije godine kasnije za cara svoje marionetske države Mandžukuo. Sun, koji ga je slijedio na sjever, još jednom se našao u njegovoj službi. Unatoč inteligenciji, nikada nije postao bogat i moćan čovjek, kao što se njegov otac nadao – propašću ove marionetske tvorevine, nije ostao samo bez posla već skoro i bez glave. Nakon Drugoga svjetskog rata i uspostave Narodne republike Kine, Sun se vratio u domovinu, no kao kotačić imperijalne Kine, postao je meta komunističke vlasti. Tijekom Kulturne revolucije, kad se svaka poveznica sa starim društvom smatrala pogubnom za život, obitelj mu nanosi strahovitu patnju bacanjem njegovih genitalija, koje je čuvao pohranjene u staklenci. u smeće. Nesretni čovjek umro je u dobi od devedeset četiri godine, u napuštenome starom hramu koji je zadnjih desetljeća života nazivao domom.

Piše: Lucija Kapural

Komentari