Legenda kaže da se Marija Antoaneta, netom prije nego što će joj se glava otkotrljati s ramena, učtivo ispričala krvniku kojem je stala na nogu: “Oprostite, gospodine, nije bilo namjerno!”. Ne drže, međutim svi do etikete kad dođe vrijeme da se kaže posljednji adieu. Ako ste se pitali kako su se pred izvršenje smrtne presude držali oni koji su smrt nemilosrdno sijali, odgovor bi vas mogao šokirati, natjerati na razmišljanje, pa čak i nasmijati. Donosimo listu posljednjih riječi zloglasnih ubojica!
THOMAS GRASSO
Ako vas osude na smrt u Americi, možda će vas utješiti činjenica da na “vječna lovišta” nećete otići praznog želuca: u pravilu, za posljednji obrok moći ćete odabrati što god vam srce poželi. Jedan zatvorenik ovo je pravo shvatio vrlo ozbiljno. Thomas Grasso, koji je letalnu injekciju zaradio zadavivši 85-godišnju staričicu lampicama s njezina božićnog drvca, da bi joj potom pokrao sve zlato iz kuće, te ustrijelivši 81-godišnjaka kako bi se domogao njegove penzije, odlučio je otići sa stilom. Za posljednju večeru naručio je sljedeće: dva tanjura dagnji na buzaru, dvadeset kamenica začinjenih limunovim sokom, dupli cheesburger s rajčicama ali bez zelene salate, svinjska rebarca s hrskavom koricom, dva velika milkshakea – okus jagoda, kolač od bundeve preliven šlagom i posut čokoladnim mrvicama, šalicu smrznutih borovnica te konzervu špageta s mesnim okruglicama, serviranu na sobnoj temperaturi.
Dužina i kompleksnost njegove liste zbunili su zatvorske kuhare, pa su počinili kobnu grešku: donijeli su mu pogrešnu konzervu (u njihovu obranu, napomenut ćemo da je bila servirana na sobnoj temperaturi). Grassove posljednje riječi na Zemlji, izgovorene 20. ožujka 1995. godine, bile su sljedeće: “Želim da mediji znaju kako nisam dobio svoje špagete s mesnim okruglicama, nego glupe makarone!”. Nakon što je bijesno prosiktao svoju žalbu, sjeo je na ležaj te, mršteći se poput nadurena djeteta, čekao da mu u vene injektiraju smrtonosni koktel. Uvjereni smo da su predstavnici štampe, koji su u velikom broju prisustvovali smaknuću, bili šokirani…
JIMMY GLASS
Kriminalna povijest pamti i posljednje riječi probisvijeta po imenu Jimmy Glass, momka koji je čitav odrasli život bio s onu stranu zakona. Na Božić 1982. godine, dvadesetogodišnji Glass i njegov “poslovni partner” Jimmy Wingo odlučili su prisvojiti dragocjenosti Newtona i Erlene Brown, supružnika koji su živjeli u raskošnoj i prigodno izoliranoj vili. Jimmy prvi i Jimmy drugi su, naime, načuli da će Brownovi blagdan provesti kod djece, pa su vjerovali da se radi o rutinskom zadatku. Ali, avaj: informacija koju su dobili od drugara iz kriminalnog podzemlja pokazala se pogrešnom. Kad su obili bravu, zatekli su bračni par za stolom, zabavljen rezanjem purice. Problem su riješili na pragmatičan način – upucali su vlasnike kuće, opljačkali ih i nestali u noći.
Uhićeni su dva dana kasnije a, nakon ne osobito dugačkog suđenja, američka savezna država Louisiana obojicu je osudila na smrt. Glass, koji je povukao okidač, tvrdio je da ga je na “gnjusni čin, čiju prirodu u tom trenutku nije u potpunosti shvaćao” natjerao imenjak, držeći mu pištolj na sljepoočnici, što ga je, sirotog, stavilo u moralno-etičku poziciju “ili oni ili ja”, ali porota nije “pogutala” njegovu priču. Dana 12. lipnja 1987. godine, nakon što se udobno smjestio na električnoj stolici, izustio je besmrtne posljednje riječi: “Radije bih bio na pecanju!”. Wingo, koji je na onaj svijet otpremljen četiri dana kasnije, na stratištu je ostao nijem kao Sfinga.
JAMES DONALD FRENCH
Na stratištu, neki zločinci preklinju za milost, drugi psuju i bjesne, treći traže oprost, a ima i onih koji će, prije nego što izdahnu, ispričati još jednu, posljednju šalu. U potonju kategoriju ubraja se zloglasni ubojica James Donald French, čije su posljednje riječi 1966. godine dospjele na sve novinske naslovnice u Americi – baš kao što je i predvidio.
French je bio zgodan momak nezgodnog karaktera: kriminalnu karijeru započeo je barskim tučnjavama i krađama automobila, a završio s davljenjem dobrog Samaritanca koji mu je ponudio prijevoz. Za potonji “nestašluk”, država Oklahoma osudila ga je na doživotnu robiju bez mogućnosti pomilovanja. U tijesnoj ćeliji, bez mnogo zabavnih aktivnosti, počeo je shvaćati da je to prilično mnogo vremena. Neko je vrijeme kontemplirao o suicidu kao o efikasnoj metodi suzbijanja dosade, ali je shvatio da je prevelika kukavica da bi digao ruku na sebe. Uostalom, nije htio ići u pakao, ako takvo mjesto postoji (zbog čega je smatrao da mu ubojstvo neće kupiti ulaznicu za vječni roštilj, nije nam poznato). Mislio je, mislio, i domislio se rješenju: ubit će cimera u ćeliji, što će prisiliti državu da ga pošalje na električnu stolicu. Rečeno-učinjeno!
Nakon što je truplo Eddieja Leeja Sheltona pronađeno na podu zatvorske ćelije (French se držao prokušane metode, davljenja), želja mu je ispunjena: osuđen je na smrt. Šaljivac kakav je bio, ni pred kraj života nije izgubio smisao za humor. Prije nego što ga je država ispržila, izustio je svoje glasovite posljednje riječi: “Momci, što kažete na naslov u sutrašnjim novinama: French fries?”. Ubojica se vješto poigrao riječima: ta sintagma, naime, znači “French se prži”, ali i “pomfrit”. French je “spržen” u dobi od trideset godina, kao posljednja osoba u ovoj američkoj saveznoj državi nad kojom je izvršena smrtna kazna.
CARL PANZRAM
Carl Panzram (na slici!) bio je punokrvni mizantrop: iz dna duše je mrzio ljudski rod, uključujući sebe samog. Svojih trideset devet godina na zemlji proveo je sijući strah, bol i smrt. Ubio je, koliko je poznato, dvadeset dvije osobe, a opljačkao i silovao na stotine žrtava. Kad bi se umorio od onoga što je nazivao “svojom zahtjevnom misijom”, relaksirao se paleći crkve, tek tako, “zbog ljepote prizora”.
Bistar poput gorskog potoka i lukaviji od lisice, godinama je izmicao ruci pravde. Igra je polako prestajala biti zabavna: umjesto divljeg ushita, kao na početku kriminalne karijere, pod kraj je osjećao tek umor i blagu iritaciju. Dok je “gulio” kraću zatvorsku kaznu u zbog krađe, priznao je silovanja i ubojstva nekoliko dječaka čuvaru s kojim se sprijateljio. Kako su mnogi dokazi kroz vrijeme nestali, suđeno mu je samo za posljednje ubojstvo, davljenje mladića Alexandera Uszackea. Proglašen je krivim i osuđen na dvadeset pet godina robije. Nakon osude, Panzram je upozorio svijet da će ubiti prvog čovjeka koji ga naljuti u zatvoru. Nije pogazio svoju riječ. Robert Warnke, koji je nadzirao njegov rad u zatvorskoj praonici, učinio je glupost i dobacio mu nekoliko zajedljivih primjedbi. Panzram mu je hladnokrvno smrskao lubanju željeznom šipkom.
Ovaj put sudac nije imao milosti: Panzram je osuđen na smrt vješanjem. Presudu je dočekao s oduševljenjem, tvrdeći da mu je jedina želja “napustiti ovaj usrani svijet”. Kad su prosvjednici protiv smrtne kazne tražili pomilovanje za njega, nezahvalno im je napisao: “Želio bih da svi imate jedan vrat i da su moje ruke oko njega!”.
Ni u posljednjim trenucima života nije se smekšao. Krvniku koji mu je toga prohladna jutra, 5. rujna 1930. godine, namještao omču oko vrata pljunuo je u lice i prezirno rekao: “Požuri, kurvin sine, ja bih već objesio deset ljudi dok ti tu prtljaš!”.
GARY GILMORE
U zimu 1976. godine, mediji u Utahu brujali su o Garyju Gilmoreu, prvom čovjeku koji je trebao biti pogubljen u zemlji nakon više od deset godina. Posebno zanimanje izazivala je činjenica da je 35-godišnji Teksašanin, dvostruki ubojica i serijski pljačkaš, inzistirao na tome da se egzekucija izvrši, ne želeći tražiti pomilovanje. Štoviše, prema onima koji su se borili za to da se njegova kazna preinači u doživotnu robiju, poput “Američke udruge za građanska prava”, odnosio se s najdubljim prezirom. “Mislim da ti govnari u životu nisu napravili ništa korisno. Želio bih da svi oni, uključujući cmoljave popove, konačno od*ebu. Ovo je moj život i moja smrt. Sud je odlučio da moram umrijeti, i ja to prihvaćam!”, izjavio je pred odborom za pomilovanje.
U to vrijeme, osuđeni na smrt u Utahu imali su dvije opcije: biti obješeni ili stati pred streljački vod. Gilmore se opredijelio za potonju, navodno zbog priča da su kroz povijest zabilježeni slučajevi osoba koje su preživjele vješanje. Kad je stiglo vrijeme da se oprosti od života, Gilmorea su odveli u napuštenu tvornicu u blizini zatvora, prenamijenjenu za egzekucije, i vezali ga za stolicu. Svećenik, koji mu je dao posljednju pomast, pitao ga je želi li nešto reći prije smrti. Ubojica je bio koncizan. “Let’s do it!” (“Obavimo to!”) zadnje su riječi koje je izgovorio prije nego što su ga pokosili meci petorice policajaca.
U tim zadnjim trenucima vjerojatno nije mogao ni sanjati da će postati svojevrsna ikona popularne kulture. “Bring on the Night”, hit grupe “Police”, govori o mislima koje su Gilmoreu možda prolazile kroz glavu; Norman Mailer je za roman o njegovom životu, “Krvnikovu pjesmu”, nagrađen “Pulitzerom”; Jack Nicholson je inspiraciju za jednu od svojih najpoznatijih glumačkih kreacija, onu u klasiku “Poštar zvoni dvaput”, našao upravo u Gilmoreu; ubojica se spominjao u nizu serijala, poput “Seinfelda”, “Roseanne” i Njujorških plavaca”; Eric Idle napravio je skeč na temu njegovog pogubljenja… Poslasticu smo ostavili za kraj: marketinški stručnjak Dan Wieden ustvrdio je da su upravo Gilmoreove posljednje riječi bile inspiracija za glasoviti Nikeov slogan “Just do it!”.
Piše: Lucija Kapural
