Portret umjetnika u mladosti: Holivudski prvak bio je omladinski prvak Irske u boksu – tri godine zaredom!

Liam Neeson jedan je od najtalentiranijih glumaca današnjice. Na pozornicu se prvi put popeo prije jedanaestog rođendana, a otkako je, davne 1978. godine, debitirao na na velikom platnu ulogom Isusa u drami “Hodočasnikov napredak”, ne prestaje nizati filmske uspjehe. “Rob Roy”, “Nell”, “Michael Collins”, “Jadnici”, “Kinsey”, “Kraljevstvo nebesko”, “Batman: Početak”, “96 sati”, “Opstanak”, “Tišina”, i”Pokajnik” samo su neki od filmova u kojima je bljesnuo njegov genij. Podjednako uvjerljiv bio je u karakternim i akcijskim ulogama, a ona u “Schindlerovoj listi” iz 1993. priskrbila mu je oskarovsku nominaciju. Put do vrha nije, međutim, bio jednostavan.

Neeson je rođen je 1952. u Ballymeni, slikovitu ali siromašnom gradiću u Sjevernoj Irskoj. Sin školske kuharice Kitty i domara Barneya, odrastao je u društvu starijih sestara Elizabeth, Bernardette i Rosaleen, te njihovih brojnih prijateljica. “Jednu stvar sam rano naučio: žene ne možeš nadglasati. Pogotovo ako živiš u stančiću u kojem ćeš na kvadratnom metru naletjeti na njih pet”, našalio se. Dječakovi roditelji, gorljivi katolici, potomcima su odmalena usađivali vrline čestitosti, poniznosti i umjerenosti (ovu potonju, istinabog, dijelom je uvjetovalo otužno stanje na obiteljskome bankovnom računu). Liam je bio iznimno poslušno i marljivo dijete: u školi je nizao petice, na nedjeljnoj misi redovito je sjedio u prvom redu, bio je uredan i na razdjeljak počešljan ali… Već u ranom pubertetu otkrio je da mu šesta božja zapovijed zadaje velike poteškoće. Curice, u svojim ljupkim haljinicama i lakiranim cipelicama, u tren oka bi mu pomutile pamet. Njegova irska katolička krivnja bujala je kao kvasac, pa je odlučio olakšati dušu u ispovjedaonici. S vizijom vječnog prokletstva pred očima, 13-godišnjak je priznao svećeniku kako ga progone bludne misli. Umjesto da mu dodijeli dva-tri Očenaša, ispovjednik je počeo urlati kao da mu momčić priznaje planove o atentatu na papu. Da stvar bude gora, gorljivog duhovnika čuli su vjernici koji su se već bili okupili za večernju misu!

Prirodni instinkti s vremenom su nadjačali grizodušje, pa se naočiti momak krišom počeo sastajati s curama. Donald McLaughlin, najbolji prijatelj iz djetinjstva, opisao je kako su ponekad pješačili i petnaestak kilometara da odu na ples u susjedni gradić Carnalough, gdje su djevojke bile pristupačnije nego u Ballymenu. Ondje su potkraj šezdesetih prvi put vidjeli bosonoge, dugokose hipijevke. “Bili smo oduševljeni činjenicom da se slobodna ljubav probila i u najkonzervativnije dijelove britanskog društva”, priča McLaughlin. “Moje oduševljenje ubrzo je splasnulo: shvatio sam da trzaju na Liama a ne na mene”.

Uz ples i otimanje komada najboljem prijatelju, mladi Liam imao je još jednu strast – boks. U ring je prvi put ušao kao devetogodišnjak, da bi se u tinejdžerskim godinama pretvorio u noćnu moru za protivnike. Svoje prednosti, brzinu, visinu i dužinu ruku, znao je dobro iskoristiti, tako da je tri godine zaredom bio omladinski prvak Irske u teškoj kategoriji. “Odrastao sam u Sjevernoj Irskoj, pa sam odmalena gledao nasilje na ulicama. To me istodobno plašilo i fasciniralo, ali sam na vrijeme shvatio da bijes, ako mu se prepustiš, može proždrijeti čovjeka. Mnogi od mojih poznanika nisu to shvatili. Neki od njih iz tog razloga više nisu na ovome svijetu. Imao sam tu sreću da agresivne impulse uspješno kanaliziram kroz sport”, prisjeća se Neeson, koji se uspio kandidirati za Olipijske igre. Međutim, uoči priprema za prestižno natjecanje, odlučio je zauvijek objesiti rukavice o klin: “Nakon jedne borbe, koju sam dobio, otac mi je prišao kako bi mi čestitao. Stajao sam tamo i gledao ga, ali nisam razumio niti jednu jedinu njegovu riječ. Od udaraca koje sam dobio u glavu nekoliko minuta nisam bio pri sebi, činilo mi se da tonem u nekakvu  izmaglicu. Uplašio sam se i zapitao što će tek biti sa mnom za pet ili deset godina ako nastavim boksati, kad mi se već sad događaju takve stvari”-


Ubrzo je pronašao novi, manje nasilan hobi – glumu. Sve je počelo slučajno: nakon što se mladić koji je trebao igrati glavnu ulogu u školskoj predstavi razbolio, profesor engleskog jezika zamolio je Liama da uskoči na njegovo mjesto. Ovaj je pristao, samo zbog jednog razloga: preko ušiju je bio zaljubljen u djevojčicu koja je glumila u predstavi!

Premda već dobrano inficiran “glumačkim virusom”, nakon mature upisuje studij matematike i fizike na sveučilištu u Belfastu. “Roditelji su smatrali da su glumci tek na nešto višem stupnju od klošara, pa su mi savjetovali da odaberem neko ‘sigurnije’ zvanje”, prisjeća se. Bio je odličan student, no s akademskim svijetom pozdravlja se nakon pet semestara, na što ga je nagnala besparica. Slijedi prilično sumorno razdoblje obavljanja manualnih poslova: vozio je kamion, meo podove u jeftinim zalogajnicama, a najduže se zadržao u pivovari “Guinness”, gdje je vozio viličar. U slobodno vrijeme, javljao se na sve oglase za kazališne audicije u lokalnim novinama. Upornost se isplatila: dobio je angažman u malom kazalištu u Belfastu. Na “daskama koje život znače” debitirao u modernoj adaptaciji “Pepeljuge”, u ulozi – ružne sestre naslovne junakinje! Iduće dvije godine proveo je u tom ansamblu, odakle je prešao u glasovito kazalište Abbey u Dublinu.

Piše: Lucija Kapural

Komentari