Poremećeni pripadnik gotičke supkulture gostio se ljudskim mesom!

Koncem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, nova supkultura počela je privlačiti zaljubljenike u tamu. Gothic rock, glazbeni žanr koji se razvio iz post-punka, za sobom je povlačio nihilistički svtetonazor te pripadajući vizualni identitet: nošenje crne odjeće i nakita u obliku kostiju i ljudskih lubanja. Dok se za mnoge pripadnike gotičke zajednice radilo o pukom imidžu, za Nicolasa Clauxa bio je to smisao života.

Rođen 1972. godine, odrastao je u imućnoj pariškoj obitelji. Premda ga roditelji nikada nisu udarili, pa čak ni podigli na njega glas, poznanici obitelji tvrde da su prema jedincu bili hladni i nezainteresirani. Kao dječak, dane je provodio u svojoj sobici, čitajući knjige morbidne tematike, a vršnjaka se klonio, smatrajući ih, kako će kasnije ispričati, “marvom bez individualnosti”. Događaj koji je odredio njegovu budućnost odigrao se nedugo nakon njegova desetog rođendana. Dječak se, zbog nekoga banalnog razloga, posvadio s djedom, a starac je usred bučne rasprave doživio infarkt i preminuo. Ta trauma, tvrde psiholozi, ionako ne osobio psihički stabilnog Clauxa gurnula je preko ruba.

Kao tinejdžer, počeo je slušati grupe kao što su “Sisters of Mercy” i “The Damned”, odijevati se u pripijenu kožu te bojiti kosu i nokte u crnu boju. U to vrijeme, pomamno je čitao knjige o serijskim ubojicama, vampirima, crnoj magiji i sličnim lepršavim temama. Ubrzo je otkrio novi hobi – obilaženje pariških groblja. Virio je kroz prozorčiće i željezne rešetke starih mauzoleja, poput dijaboličnog krvosljednika njušeći miris smrti. Korak dalje otišao je na gotičkom groblju Passy: nakon što je provalio u jednu kriptu, pomoću poluge je otvorio lijes. U njemu je ležalo poluraspadnuto tijelo starice. Premda je, kako će kasnije ispričati, smrad bio toliko intenzivan da se umalo onesvijestio, potreba za onim opscenim bila je jača. Poremećeni mladić dohvatio je odvijač te počeo mahnito probadati truplo. Nakon što je polaroidom snimio nekoliko fotografija svoga (ne)djela, polaganim korakom zaputio se kući.

Ovakve noćne aktivnosti sve češće su bile na njegovom repertoaru. Kroz nekoliko mjeseci, prikupio je impresivnu kolekciju suvenira iz oskvrnutih grobova: po čitavu njegovom stanu bile su raštrkane ljudske kosti i zubi, a kralješci su visjeli sa stropa poput morbidnih skulptura.


Početkom devedesetih godina prošog stoljeća, pronašao je posao po svojoj mjeri: postao je pomoćnik mrtvozornika. Osuševljen njegovim elanom, šef mu je katkad znao prepustiti obavljanje obdukcija, što je za Clauxa značilo samo jedno: neograničen pristup friškim truplima. Kad nije bilo svjedoka, s nekima je spolno općio,dok je s drugih otkidao komade mesa i jeo ih. “Katkad bih odnio komade mesa kući i ispekao ih, no najviše sam ih volio jesti sirove. Imali su okus kao tartarski biftek ili carpaccio. Ljudsko meso prilično je ukusno, ovisno o tome koji dio jedete. Najfiniji su veliki mišići bedara i stražnjice, no prsno meso je bolje izbjegavati, budući da je jako masno”, ispričat će kasnije šokiranim istražiteljima. Dotaknuo se i metafizičke dimenzije kanibalizma: “Osjećao sam se kao da dodirujem Božje lice, kao da više ne pripadam ljudskoj vrsti”.

S vremenom, shvatio je da ga puko glockanje mrtvaca više ne zadovoljava. Odlučio je sam “proizvesti” svoje mrtvace. Odlučio je ubiti. U njegovoj glavi, formirao se istotobno jeziv i lukav plan. U jesen 1994. godine, u Parizu su zaredala ubojstva homoseksualaca, a Claux je zaključio kako je najpametnije ubiti nekog od pripadnika te zajednice, kako bi policija zločin pripisala nepoznatome serijskom ubojici. Pod lažnim imenom, registrirao se na strankcu za traženje gay partnera, a mladić po imenu Thierry Bissonnier bio je dovoljno naivan da mu, nakon što su izmijenili niz poruka, da svoju kućnu adresu. Čim ga je pustio u predsoblje, Claux je ustrijelio domaćina, a potom je puna tri sata promatrao kako se ovaj grči u smrtnom hropcu. Budući da su njegov kanibalski odabir bile žene, nije se pogostio tijelom žrtve, no odlučio je to učiniti kad sljedeći put uzme život neke atraktivne mlade dame. Srećom, bahatost mu se obila o glavu pa mu se prilika za to nije pružila.

Claux je, naime, prilikom kupnje videorekordera pokušao krivotvoriti Bissonierov potpis na jednom od njegovih čekova. Radi potvrde identiteta, prodavaču je dao žrtvinu vozačku dozvolu, na koju je nalijepio vlastitu fotografiju. Shvativši da tu nisu čista posla, prodavač je nazvao policiju, a uspaničeni Claux pobjegao je iz dućana. Predstavnici zakona bili su uvjereni da je mladić sa slike ubojica kojeg su tražili, no njegov im identitet  nije bio poznat.

Mjesec i pol dana nakon zločina, policiji se osmijehnula sreća. Mladi redarstvenik je, odlučivši smiriti mladića i djevojku koji su se svađali ispred slavnog kluba “Moulin Rouge”, shvatio da je čovjek koji se agresivno nadnosio nad mladu ženu onaj isti s fotografije. Claux je uhićen, a pretraga njegovog stana potvrdila je da je on njihov čovjek. Pravda je bila spora i ne osobito zadovoljavajuća. Nakon dugačkog suđenja, ubojica je kažnjen s dvanaest godina robije, a na slobodi se našao nakon odsluženih sedam i pol godina. Da stvar bude bizarnija, na svome je zločinu zgrnuo lijepu lovu, prodajući morbidne slike koje je izradio u ćeliji i gostujući u talk-showovima!

Piše: Lucija Kapural

Komentari