Sudbina princa Jangheona (1735. – 1762.), korejskog prijestolonasljednika, ledi krv u žilama. U dvadeset sedam godina, koliko je kročio zemljom, počinio je stravična zlodjela, da bi naposljetku i sam skončao u nezamislivim mukama. Drugi sin korejskog kralja Yeongja, surovog vladara iz dinastije Joseon, uslijed smrti starijeg polubrata Hyojanga postao je izgledni kandidat za sjedanje na tron. Postojao je, međutim, jedan problem: mladi princ nije baš bio oličenje mentalne stabilnosti. Kao dijete, pretrpio je tešku bolest, jedva ostavši na životu. Posljedice nisu bile ugodne, ni za njega ni za okolinu: zakržljao je u fizičkom razvoju, teško je podnosio jarku svjetlost, a njegovo po prirodi nervozno ustrojstvo prometnulo se u ćudljivost, praćenu fobijama i teškom paranojom.
Osobito se bojao oca, koji nije propuštao priliku da se otrese na bljedunjavu, boležljivom sinu. Zapisi svjedoče da se princ, svaki put kad bi se našao u prisutnosti kralja, počeo tresti kao prut (po svoj je prilici imao neku vrstu paničnih napadaja). Stvari su se pogoršale kad je navršio petnaest godina. Budući da je postao punoljetan, otac ga je imenovao namjesnikom, dajući mu moć donošenja administrativnih odluka. Svaki mladićev postupak je, međutim, žestoko kritizirao, do te mjere da ovaj više nije bio sposoban za obavljanje bilo kakvih dužnosti. Za kaznu, otac mu je zabranio da prisustvuje dvorskim događanjima.
U izolaciji kraljevske palače, mladić je kratio dane čitajući. Nakon što je proučio neki taoistički tekst, halucinirao je da se na njegovu postelju spustio bog grmljavine. Prestravljen, od tog dana se skrivao ispod kreveta kad god bi zagrmilo, a ljudski dodir također je u njemu izazivao paniku. Nadalje, razvio je nezdravu fiksaciju na odjeću, vjerujući kako su za njegove nedaće krive kombinacije koje je određenog dana imao na sebi. Kako bi doskočio tom problemu, dvorjanima je naredio da pred njega svaki dan polože trideset ruha. Kad bi, nakon dugačkog procesa, odabrao ono “sretno”, ostala bi zapalio, nudeći pepeo duhovima zaštitnicima.
Nakon smrti sestre, jedine osobe s kojom je bio blizak, ono malo zdravog razuma što ga je imao se rastočilo. Strah, koji ga je razdirao čitav život, počeo se pretvarati u agresivnost. Nagomilani bijes isprva je iskaljivao na eunusima, divljački ih mlateći, da bi potom jednom od njih odrezao glavu te prisilio članove obitelji da je gledaju. Okusivši krv, više se nije mogao zaustaviti. Gotovo da ne bi prošao dan a da nije ubio nekog podanika, prethodno ga podvrgavši torturi, a repertoaru njegovih zločina ubrzo se pridružilo silovanje dvorskih dama. Shvativši da je princ izgubio svaku kontrolu, otac, koji je barem dijelom bio zaslužan za to što se ovaj pretvorio u monstruma, odlučio ga je smaknuti.
Vrela srpanjskog dana 1762. godine, kralj je naredio sinu da uđe u škrinju dopola napunjenu rižom. Premda lud, princ je shvatio što mu se sprema te je preklinjao za milost. Nije je dobio. Punih sedam dana, umirao je od gladi i žeđi, vrišteći u agoniji. Osmog dana, iz njegova drvenog groba više se nije čuo ni glas. Dvorjani su otvorili škrinju, pronašavši nesuđenog vladara širom razrogačenih očiju, s noktima krvavim od grebanja po poklopcu. Otac, njegov ubojica, posmrtno mu je dao naslov Sado, što znači “Sjećati se s dubokom tugom”.
Piše: Lucija Kapural
