Poljubac smrti: Tajni indijski odred zavodnica i trovačica

Fotografija: earthismysterious.com

U drevnoj Indiji, kraljevi su su zapošljavali čitave odrede plaćenih ubojica, koji su njihove oponente likvidirali brzo i diskretno. Osobito učinkovite bile su tzv. “otrovne djevojke” odnosno, na sanskrtu, Viṣakanyā. Sve odreda bile su zanosno lijepe te, nakon dugogodišnjeg treninga, u potpunosti lišene empatije. Špijunke i plaćene ubojice u jednom, život su provodile u službi dvora, najćešće se izdavajući za kurtizane. Cilj im je bio približiti se meti, izvući iz nje korisne informacije, a potom je eliminirati, ne privlačeći sumnju na sebe. Evo kako je stvar fukncionirala!

Viṣakanyā su novačene još kao djevojčice. Tada bi ih počeli privikavati na otrove, postepenim davanjem prvo neznatnih količina pa zatim sve većih. Postupak će kasnije dobiti naziv mitridatizam, po pontskom kralju Mitridatu. Ovaj se, prema predaji, na ovakav način zašitito od opasnosti da ga neprijatelji otruju. Moguće je da “prepisivao” upravo od Viṣakanyā.

Mnoge nisu preživjele ovaj trening. One koje jesu, do punoljetnosti bi postale imune na više-manje sve standardne otrove. S metama su redovito dijelile piće ili hranu – kad bi se ove, nakon nekoliko čaša ili tanjura, opružile mrtve, okolina je vjerovala da se radilo o zatajenju srca ili kakvom drugom prirodnom uzroku, budući da djevojkama nije bilo ništa.

Ženski odredi smrti prvi put se spominju u “Arthashastri”, svojevrsnom državničkom priručniku. Viṣakanyāma se ondje odaje priznanje za sprečavanje mnogih krvoprolića. To djelo napisao je Chanakya, savjetnik moćnog vladara Čandragupte (321. prije Krista – 297. prije Krista), osnivača Maurijskog Carstva. Čandragupta je za života pod svoju vlast uspio dovesti najveći dio indijskog potkontinenta, zbog čega se smatra prvim pravim carem Indije.

Lik Viṣakanyā iznimno je popularan u indijskoj književnosti i folkloru, a povijesne činjenice o njima nerijetko se isprepliću s mitom, pretvarajući ih u neku vrstu super-junakinja. Prema nekim autorima, Viṣakanyā nisu samo ubacivale otrov u čaše i bokale, već su bile svojevrsni hodajući otrovi: koitus s njima završavao je smrću a neke su, po predaji, mogle ubijati i poljupcem, pa i pukim dodirom. Prema jednoj legendi, mudri filozof Aristotel upozorio je svoga najpoznatijeg učenika, Aleksandra Velikog, da se tijekom pohoda na Indiju kloni ovih zavodljivih djeva. Postoji i verzija da je velikom osvajaču presudio upravo dodir jedne Viṣakanye – podmukli Por, kralj Punjaba kojeg je Aleksandar 326. prije Krista porazio na rijeci Hidaspu, navodno mu je, glumeći zahvalnost zbog činjenice da mu je neprijatelj ostavio civilnu upravu zemlje, na dar poslao najljepšu kurtizanu u zemlji, koja je, pogađate, bila Viṣakanyā. Premda napete, ove priče nemaju povijesnog uporišta.


Piše: Lucija Kapural

Komentari