Prvo poznato tzv. spontano ljudsko sagorijevanje zbilo se navodno još početkom 17. stoljeća. U ovaj je fenomen vjerovao i slavni Charles Dickens koji je u romanu “Sumorna kuća” opisao slučaj spontanog sagorijevanja još davne 1852. godine. Zanima li vas jedan od slučajeva koji se smatraju primjerom ovog fenomena, zavirite u naš današnji članak.
Normalan život i neobična smrt
Henry Thomas je živio jednim, što bi se reklo, normalnim životom na imanju u blizini Ebb Valeja u južnom Walesu. No taj je njegov život prekinut u dobi kada je imao sedamdeset i tri godini 5. siječnja 1980. Na prvu bismo rekli da je umro kao što je i živio, a to je u normalnim okolnostima, no pokazalo se da tome nije bilo tako.
“Vrata u drugu dimenziju”
Policija je ostala u šoku kada je izašla na poprište užasnog izgaranja koje se dogodilo u središtu Thomasove dnevne sobe. Kako je taj prizor izgledao najbolje opisuju riječi svjedoka britanskog policajca Joha E. Heymera, koji je kasnije opširno pisao o ovom fenomenu u knjizi The Entrancing Flame, a koju je objavio 1996. godine.
Evo što je zabilježio:
Zakoračio sam kroz vrata u drugu dimenziju – na trenutak sam bio gurnut u Danteov pakao. Soba je bila vruća i sparna poput saune. Bila je okupana paklenim narančasto-crvenim sjajem. U atmosferi se osjećao nimalo neugodan slatkasti miris kvasca, koji je podsjećao na tradicionalnu pekaru. Zidovi, strop i sve površine bili su obloženi potpuno neobično masnom crnom čađom. Gustoća čađe se povećavala s visinom zidova. Odmah ispred vrata stajao je televizor. Činilo se da ga je dizajnirao Salvador Dali. Plastične kontrolne tipke na prednjoj strani TV-a bile su otopljene i transformirane u nadrealistične oblike. (slobodan prijevod)
Živ izgorio
Ustanovljeno je da je Thomas umro gledajući televizor u svom naslonjaču. No ništa ne bi bilo neuobičajeno da njegovo tijelo nije dobrim dijelom pretvoreno u pepeo. Od njega je ostala sačuvana pougljenila lubanja, kao i donji dijelovi nogu na kojima su bile još uvijek vidljive čarape i donji dijelovi nogavica hlača. No nedostajale su ruke i trup s većim dijelom nogu. Od udobna naslonjača u kojem je Thomas bio zavaljen ostala je sačuvana samo jedna strana drvenog okvira. Kraj fotelje ostale su i neoštećene papuče i naočale. Tepih koji se nalazio ispod fotelje je pougljenio na mjestima koja su bila u doticaju s izgorenim tijelom i foteljom. Upravo neobičnost ovog fenomena leži u činjenici da se vatra ne širi uokolo tijela. Patolog G. S. Andrews je ustvrdio da je u Thomasovom krvotoku bilo ugljičnog monoksida, što implicira da je udisao dim odnosno da je živ izgorio.
Smiješna rekonstrukcija
Čim se nečije tijelo pretvori u pepeo jasno je da je riječ o visokim temperaturama koje su više i od onih u krematoriju. Forenzičari koji su stigli na poprište misteriozne smrti Henryja Thomasa su tražili vanjski uzrok njegovom izgaranju. Ispostavilo se da vatra iz kamina nije uspjela doći do njegove fotelje. No kako su pronašli na rešetci kamina komadić pougljenog vlakna zaključili su, malo prebrzo, da je to ostatak Henryjeve kose. Prema njihovoj rekonstrukciji Henry je pao i kosa mu se zapalila, a da on to nije ni primijetio. Naravno ovo zvuči smiješno jer kosa brzo gori i brzo biste primijetili da imate taj problem i prije nego biste sjeli u fotelju i nastavili s gledanjem televizije. Kasnije je analiza pronađenog vlakna, pokazala da je riječ o goveđem tkivu koje nije imalo veze s Thomasom. Dakle nije bilo nikakvih dokaza koji bi povezali kamin s foteljom. Osim toga Thomas nije ni pušio pa nije postojala vjerojatnost da je stradao u požaru uzrokovanom žari neugašene cigarete.
Znanost bez adekvatnog objašnjenja
Oni koji se bave ovim fenomenom spontanog izgaranja kažu da se ovakvi slučajevi mogu podijeliti na one fatalne i one koji se mogu preživjeti. To što su od Thomasovog tijela preživjeli ostaci nogu nije neobično za ovaj fenomen koji počinje na podruju trupa zbog čega ekstremiteti znaju biti pošteđeni smrtonosnog plamena. Ljudi koji proučavaju ovaj fenomen smatraju da je on posljedica burne unutrašnje kemijske aktivnosti. Najčešće se sam proces spontanog sagorijevanja objašnjava efektom fitilja odnosno usporedbom ljudskog tijela sa svijećom. Tako prema tom pojašnjenju kosa ili odjeća djeluju kao fitilj, a tjelesna mast kao vosak koji omogućava gorenje. No ovo i dalje ne pojašnjava što pali fitilj i on u Thomasovom slučaju nije pronađen. Većina znanstvenika smatra da taj vanjski upaljač postoji, no da ga do sada nisu uspjeli detektirati.
Policajac Heymer koji je ovom fenomenu posvetio cijelu knjigu kaže da je prizor koji je ugledao tog dana u Thomasovoj kući bio podudaran sa smrću gospodina Koorka, iz Dickensove knjige zbog čega je zaključio da je slavni pisac točno znao o čemu piše.
Piše: Sonja Kirchhoffer
